"Raznoliki živi svijet koji nam je dan kao dar Prirode, dužni smo čuvati i zbog sebe i zbog budućeg naraštaja kako štete od zadiranja u prirodu ne bi bile veće od eventualne koristi." Prof. dr. sc. Ivan Šugar, botaničar, sveučilišni profesor u mirovini na tribini Centra za zdravo odrastanje "Idem i ja".
OSOBITOSTI BILJNOGA SVIJETA OSORŠČICE
Ivan Šugar
Uvod
Osorščica je gora koja se uzdiže u sjeverozapadnom dijelu otoka Lošinja povrh Nerezina, ali je u ovom slučaju tom prostoru priključeno i brdsko područje koje se u neprekinutom nizu pruža od Počivalica do Ćunskoga na jugu. Osim središnjega, gorskog i najvišeg dijela Osorščice s vrhom Televrinom (588 m), ostatak od Poćivalica do Ćunskoga tvori brdski lanac u okviru kojega se ističe nekoliko vrhova s visinom nižom od 300 m. Zapadni su obronci Osorščice strmi te se strmo uzdižu od morske razine sve do samoga hrpta. I istočni su obronci također strmi, ali je oveći dio sjeveroistočnoga podnožja proširen dijelom u brežuljkasti predio, a dijelom u udolinicu i u zaravan odnosno prostor s nevelikim nagibom, koji su pogodni za obradu tla i za uzgoj različitih prehrambenih biljnih vrsta, pa je jedino taj, istočni dio Osorčice odavno napučen, te se s te, istočne strane nalazi i nekoliko naselja, a to su Sveti Jakov, Nerezine, Halmac, Veli i Mali Tržić, među kojima su Nerezine najveće i najnaseljenije mjesto.
Biljni svijet i njegove značajke
Zapadni su obronci Osorščice u cijelosti obrašteni gustom i neprohodnom makijom, tj. sredozemnim vazdazelenim šumskim pokrovom kojemu temeljno obilježje daje hrast česmina ili crnika (Quercus ilex). Uz hrast česminu, najčešće drvenaste vrste makije na tom području jesu dvije vrste zelenike (Phillyrea media i Phillyrea latifolia), planika (Arbutus unedo), lemprika (Viburnum tinus) i tršlja (Pistacia lentiscus).
Makijom su obrašteni i istočni obronci brda koja se pružaju od Ćunskoga do Nerezina, dok je šumski pokrov, osobito viših dijelova Osorščice, otvoreniji i s većim ili manjim čistinama, pa su ti predjeli između prvoga i drugoga svjetskog rata bili zasađeni crnim borom (Pinus nigra). Niži pak dijelovi Osorščice koji se steru povrh udolinice što se od pravca Nerezina pruža prema sjeverozapadu, obrašteni su gustom i bujnom makijom kojoj je međutim, u najnižem dijelu toga područja, primiješan hrast medunac (Quercus pubescens), listopadno stablo svojstveno prvenstveno predjelima s umjerenim, kopnenim podnebljem. Pojava hrasta medunca u tom području upućuje na to da se tu radi o staništima s drugačijim, hladnijim mikroklimatskim prilikama, pa bi se iz te činjenice dalo naslutiti da bi se na tom prostoru mogla naći još koja biljna vrsta svojstvena kopnenom, listopadnom području, koje bi takvu pretpostavku potvrđivale. I doista, osim hrasta medunca, na tom je području zastupljeno još nekoliko vrsta svojstvenih područjima s listopadnom vegetacijom, od kojih su neke svojstvene hladnijim tipovima hrastovih šuma kopnenog zaleđa, kao što je bijeli gavez (Symphytum tuberosum), a druge pak toploljubnim tipovima listopadnih šuma kopnenih područja dinarskoga odnosno balkanskog i srednjeeuropskog kopna, kao što su bijela i dugolisna naglavica (Cephalanthera alba i Cephalanthera longifolia), vrapčje sjeme (Lithospermum purpureo-coeruleum), kurika obična (Euonymus vulgaris) i dr. - sve zastupljene unutar šumskoga pokrova s primjesama hrasta medunca povrh udolinice u podnožju Osorščice. Nazočnost navedenih vrsta u biljnom pokrovu Osorščice upućuje na to da je zbog mikroklimatskih prilika, na pojedinim staništima u pojas vazdazelene vegetacije došlo do prodora pojedinih biljnih vrsta svojstvenih hladnijem listopadnom pojasu vegetacije.
Iako bi se na prvi pogled moglo reći da crni bor, koji je zasađen u višim dijelovima istočnih obronaka Osorščice, od 300 m nadmorske visine pa do samoga vrha, donekle zastire zakonitost pojave i slijeda biljnozemljopisnih pojaseva u brdskim i gorskim područjima, svojstvenih jadranskim otocima, prisutnost nekoliko listopadnih drvenastih biljnih vrsta upravo na samome vrhu upućuje na to da je ta zakonitost i ondje prisutna kao i na drugim sličnim mjestima na hrvatskom otočnom prostoru. Na samom vrhu Osorščice javlja se naime, premda rijetko, crni grab (Ostrya carpinifolia) s još nekim listopadnim vrstama, koji simbolizira posebni visinski pojas vegetacije. Nazočnost crnoga graba, pa makar i simbolična, dovoljan je razlog da zaključimo da se vegetacija i na Osorščici kao i na drugim otocima hrvatskoga Jadrana, kao što su Hvar, Brač, poluotok Pelješac i dr., javlja u dva pojasa: niži pojas tvori vazdazelena makija s hrastom česminom, a sam vrh pripada listopadnom pojasu koji tvori hrast medunac s crnim grabom. Takav je slijed biljnozemljopisnih pojaseva svojstven samo vrhovima na otocima i poluotoku Pelješcu, dok je slijed vegetacijskih pojaseva na kopnenom prostoru nešto drugačiji. U kopnenim krajevima, nakon najnižeg i ujedno najtoplijeg pojasa uz more koji tvori vazdazelena makija s hrastom česminom, slijedi listopadni pojas hrasta medunca s bijelim grabom, a tek potom listopadni pojas hrasta medunca s crnim grabom. Na otocima koji se ističu gorovitošću, pojas vazdazelenoga hrasta česmine u višim predjelima prelazi izravno u pojas hrasta medunca s crnim grabom, dok pojasa bijeloga graba na otocima nema.
Osim crnoga graba, živoga svjedoka svojstvenog klimatski hladnijem visinskom pojasu, u višim predjelima Osorščice utvrđena je prisutnost još dviju biljnih vrsta svojstvenih predjelima s hladnijim podnebljem kakvo inače vlada u kopnenim krajevima. To je mekuš jednocvjetni (Melica uniflora), utvrđen pri vrhu na istočnim obroncima Osorščice, biljna vrsta koja se inače javlja u bukovim šumama, i šaš crljenika (Carex humilis), rasprostranjen na Malom kalku (sjeverni hrbat Osorščice), stepska biljna vrsta, rasprostranjena od sibirskih prostranstava sve do kamenjarskih travnjačkih površina naših brdskih i gorskih krajeva. Premda su to rijetke vrste lošinjske cvjetane, one svojom nazočnošću upućuju i na oštrije prilike podneblja koje mjestimično vladaju na tom ograničenom prostoru, a pridonose i biljnoj raznolikosti i osebujnosti toga područja.
S obzirom na uronjenost toga područja u more, utjecaj maritimne klime vrlo je snažan i nadjačava utjecaj hladnih struja sa susjednoga dinarskog planinskoga područja, koji zasigurno nije zanemariv. Tu nam činjenicu potvrđuje nazočnost stanovitog broja biljnih vrsta svojstvenih toplijim klimatskim prilikama i južnijim krajevima Sredozemlja, koje na Osorščici odnosno na otoku Lošinju i susjednom otočju dostižu svoju najsjeverniju granicu rasprostranjenosti.
Na Lošinju, šireći se do njegova najsjevernijeg rta Osora, zatim na zapadnim obalama južnoga dijela otoka Cresa, na otoku Unijama i susjednim manjim otočićima, dosiže svoju najsjeverniju granicu rasprostranjenosti gluhi smrič ili brika (Juniperus phoenicea), kako je zovu na o. Lošinju, inače obilno rasprostranjen osobito na otočnom podrju srednje i južne Dalmacijie, a područje koje ta vrsta obrašćuje upućuje i na topliji oblik prostora na kojem bi se mogle uzgajati i neke egzotične biljne vrste, kao što su pojedine vrste četruna (agruma).
Na Osorčici svoju sjevernu granicu rasprostranjenosti dosiže još jedna vrsta svojstvena inače biljnom svijetu južnijih i toplijih područja primorske Hrvatske, a to je kostrika (Brachypodium ramosum = Brachypodium retusum), također obilno rasprostranjena na otocima južnije od Lošinja, na temelju čije je nazočnosti svojedobno upravo preko Osorščice povučena sjeverna granica toplijeg pojasa vazdazelene sredozemne vegetacije.
Na jugoistočnom rubu Osorščice dosiže svoju sjevernu granicu rasprostranjenosti još jedna sredozemna biljna vrsta, raširena u južnim područjima Sredozemlja, a to je hrast oštrik (Quercus coccifera). Obrašćuje područje Timara, između uvala Liski i Studjenčić, zapadno i sjeverozapadno od Ćunskoga. Tvori makiju gustoga sklopa. Na tom se području dobro drži i obnavlja barem dvije tisuće godina, ali se ne širi dalje i vjerojatno predstavlja ostatak još iz doba starih Grka koji su ga, tijekom svojih seoba, onamo prenijeli. Naravno, i u još neka područja primorskih dijelova Hrvatske, kao što je poluotok Pelješac. Već stanovito vrijeme to jedino stanište vazdazelene sredozemne šumske vegetacije na sjevernom Jadranu, kojemu temeljno obilježje daje hrast oštrik, ugrožava otvaranje putova upravo kroz taj tip šumskoga pokrova, jedinstvenoga na čitavom prostoru sjevernije od poluotoka Pelješca.
Svoju sjevernu granicu rasprostranjenosti na Osorščici dosiže još jedna čuvena sredozemna biljna vrsta, poznata po svojoj simbolici i ljekovitosti - ružmarin (Rosmarinus officinalis), inače obilnije zastupljen na nekim srednjedalmatinskim otocina, kao što je npr. Dugi otok, a osobito je obilno zastupljen u zapadnom Sredozemlju, i to u južnoj Francuskoj i u Španjolskoj. Njegove su samonikle sastojine zabilježene na dvama mjestima na otoku Lošinju: u uvali Valdarke jugoistočno od Maloga Lošinja (mislim da je zbog izgradnje toga područja u zadnjim desetljećima sastojina ružmarina s tog područja potpuno nestala), i na području Lužmarini (fitotoponim koji je ime dobio upravo po zastupljenosti ružmarina) na sjeverozapadnim obroncima Osorčice.
Ima još jedna sredozemna vrsta koja na lošinjskom otočju dosiže svoju sjevernu granicu rasprostranjenosti, a to je jedna vrsta roda vrebina - Thymelaea hirsuta - zabilježena za otočić Zabodaski i Unije, dakle izvan područja Osorčice.
Osorščica se u odnosu na ostale dijelove otoka Lošinja, pa i lošinjskoga otočja u cjelini, odlikuje još jednim svojstvom - bogatom i raznolikom cvjetanom. Iako Osorščica zauzima samo jednu trećinu površine otoka Lošinja, na tom malom prostoru rastu dvije trećine flore lošinjskoga otočja. Od ukupno oko 1100 vrsta koje se javljaju na lošinjskom otočju, na Osorščici ih je zabilježeno 736.
Ambroz Haračić, istraživač cvjetane otoka Lošinja, opisao je i jednu novu endemičnu biljnu svojtu koja odlikuje to područje, a to je lošinjska svojta divljega luka (Allium ampeloprasum f. lussinense).
Zaključak
Na temelju letimičnog pogleda na biljni svijet Osoršćice moglo bi se zaključiti da je biljni pokrov toga područja vrlo sličan ili isti kao i na drugim otocima primorske Hrvatske. Jasno je naime uočljivo da temeljno obilježje šumskom pokrovu daje, kao i u ostalom otočnom području, hrast česmina ili crnika, a da se isto tako na kamenjarskim pašnjacima ističe nazočnost ljekovite kadulje (Salvia officinalis) kao i drugdje. No, to je prividan dojam koji može nastati samo kao posljedica zaista letimičnog i površnog uvida u biljni pokrov toga područja. Na temelju naprijed navedenih biljnih vrsta, zastupljenih u cvjetani Osoršćice, utvrđenih temeljitim florističkim istraživanjima, jasno proizlazi da je Osoršćica područje koje se ističe posebnostima biljnoga svijeta, što se očituje u bogatsvu (736 biljnih svojti), biljnoj raznolikosti i osebujnosti biljnoga svijeta toga prostora u zemljopisnom, mikroklimatskom, a povezano s time i biljnozemljopisnom pogledu. To nam, među ostalim, potvrđuje i činjenica da se između Pelješca i sjevernojadranskih otoka šumske sastojine hrasta oštrika, obilno rasprostranjenoga u Grčkoj, javljaju jedino na krajnjim južnim obroncima šireg prostora Osorščice. Tu nam spoznaju isto tako potvrđuje činjenica da upravo na području Osoršćice stanoviti broj sredozemnih biljnih vrsta dosiže svoju najsjeverniju granicu rasprostranjenosti pridonoseći tako raznolikosti i bogatstvu njegova biljnog svijeta.
Priroda je uložila milijune godina da bi stvorila pojedine biljne (i životinjske) vrste. Isto je tako prohujao golemi protok vremena da bi određene biljne vrste bile udomljene upravo na određenim staništima i površinama da bi se životu na tom prostoru prilagodile i na njemu održale pridonoseći njegovoj raznolikosti i osebujnosti.
Raznoliki živi svijet koji nam je dan kao dar Prirode, dužni smo čuvati i zbog sebe i zbog budućeg naraštaja kako štete od zadiranja u prirodu ne bi bile veće od eventualne koristi.
Komentari: