Vjesnik od 26. srpnja donosi napis pod naslovom
. . . mještani Malog Lošinja otečenih i crvenih očiju od kronične neispavanosti kažu da njihovi vlasnici već godinama uživaju posebnu zaštitu pojedinaca u lokalnim strukturama vlasti te da za njih zakoni naprosto ne važe . . .
Cestovni prilaz Malome Lošinju urešen je panoima s uobičajenim izjavama dobrodošlice turistima. No, nedostaje jedno važno upozorenje, pa se mnogi turisti mogu osjetiti prevarenima. Na prilazu gradu trebalo bi, naime, stajati i danteovsko upozorenje da svi koji ulaze ostave nadu da će za boravka u Malom Lošinju spavati.
Uistinu, Mali Lošinj je izložen paklenoj buci koja svakodnevno i po cijelu noć dopire iz dva kafića u središtu grada. Smještena na suprotnim stranama prostrane gradske luke, ta dva kafića u unakrsnoj vatri svojih moćnih zvučnika drže i ne baš mali broj nesretnika na privezanim jahtama.
Riječ je o kafićima »Priko« i »Godimento«, a mještani Malog Lošinja otečenih i crvenih očiju od kronične neispavanosti kažu da njihovi vlasnici već godinama uživaju posebnu zaštitu pojedinaca u lokalnim strukturama vlasti te da za njih zakoni naprosto ne važe.
Stoga mislim da bi se malološinjski turizam ubuduće mogao promicati pod sloganom »Mali Lošinj za veliku buku«. Ukratko, lošinjski turistički promotori trebaju oglasiti da se na Malom Lošinju nikada ne spava.
Svatko ima pravo na zdrav život.
Država osigurava uvjete za zdrav okoliš.
Svatko je dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša.