Jučer sam sa zaprepaštenjem ustanovila da je započeto rušenje stogodišnjeg bora uz terasu »Bocca Vere«. Bor je zdrav, nije oštećen, nije nagnut, već je toliko visok da njegova krošnja ne ugrožava okolne kuće. Pitam se što je razlog da se sruši stablo čija je prisutnost desetljećima dio vizure grada i rive.
Zašto bi netko bezrazložno srušio ionako sve manje prikladno stanište ćuku koji se svakog proljeća vrati u njegovu krošnju da bi ustrajno svake večeri pokušavao nadjačati buku zvučnika i žamora gomile? Zašto bi netko bezrazložno srušio stablo koje ljeti nadaleko stvara ugodnu sjenu, olakšavajući omaru i omogućavajući dašak svježine nad usijanim kamenom i betonom?
Jedino suvislo obrazloženje jest da s njega padaju iritantne iglice, a u proljeće se iz svježeg zelenila šire žuti peludni oblaci ugrožavajući biznis i potrebu za smanjenjem broja radnih sati za čišćenje.
U kulturi pranja ulica i vodoskoka Domestosom i sličnim proizvodima i ispiranja ulica nakon kiše, bor je zaslužio smrtnu kaznu i danas radnici kljaštre njegove posljednje zelene grane ostavljajući još jedno opustošeno mjesto za nove betonske tegle u koje će se posaditi neko egzotično zelenilo.
Lošinj je, znamo svi, zeleni otok u morskom plavetnilu, ponosan na zelenilo, brendiran kao otok vitalnosti upravo jednim takvim zelenim stablom raskošne krošnje, sugerirajući postojanje svega onoga što se na ovom otoku ustrajno zatire. Na sam Dan Grada ceremonijalmajstor je ocijenio prikladnim predstaviti projekt grupe mladih povjesničara srednjoškolaca, koji su s poštovanjem zabilježili mar Haračića na pošumljavanju i uređivanju otoka, prebrojavajući svako posađeno i ukorijenjeno stablo.
Pa zašto onda dramiti oko jednog od mnogih stabala, upitat će se netko tko ne prati promjene u ovom gradu. Panta rhei, samo mijena stalna jest. Promjene su nužne i neminovne, lice grada i otoka se stalno mijenja, a samo će zlonamjernik reći nagore. Najvažniji su ljudi, a ljudi traže stanove, apartmane, golf igrališta, marine sa stotinama vezova, žičare na i najmanju planinu, još i još prostora. Nije moguće dobiti taj prostor i zaštititi sve, moliće i svako stablo, svakom ćuku osigurati željeno gnijezdo, a svakom debelu hladovinu baš tamo gdje je želi. Da bi netko dobio prostor, netko ga treba izgubiti. No, je li to baš tako?
Ubrzane mijene u prostoru nisu neminovno u korist zajednici. Iskusile su to mnoge male pitoreskne zajednice koje su zbog svoje privlačnosti turistima izgubile i svoju privlačnost i pitoresknost i povezanost s prirodom i okolišem, potom su izgubile i svoje stanovništvo koje više nije željelo ni moglo živjeti na tim devastiranim prostorima, već samo dolazi raditi za male novce u betonizirane, apartmanizirane i golfizirane kulise svojih bivših naselja.
Zar sve ove zloguke i katastrofične prognoze zbog jednog drveta?
Ovo drvo nije usamljeno, nego poput svog ogoljenog debla strši u trendu sječe stabala u gradu i van grada. Na potezu od glavnog gradskog trga nagore prema velom Lošinju pokošena su već gotovo sva stabla. Jedna od najugodnijih terasa u gradu, ispred Doma kulture, polako je prolazila preobrazbu iz skrovitog, sjenovitog i ugodnog mjesta u ogoljenu blješteću prazninu koja potpuno promašuje nakanu da osigura monumentalni ulaz u obnovljeni i prenamijenjeni objekt. Prvo su pala stabla, potom grmlje, betonirana je cijela površina, a na nju postavljene predimenzionirane preružne betonske tegle sa sparušenim, nenjegovanim i neinventivno izabranim nasadima koji su – nešto je nedostajalo! – trebale zamijeniti izgubljenu zelenu sjenicu.
Pala je i palma ispred Lida, kao žrtva bolje turističke i izborne žetve. (U to ime pala je i briga za ljude u ime kojih se sve to radi, pa doduše nije pokošeno nijedno stablo, nego samo nogostup na novoizgrađenoj rivi).
Na Čikatu nemilice (i hotimice, nevremena nisu akteri ove priče) padaju stabla, nitko ih više ne broji. Spomenut ću i molić na Čikatu, koji doduše ne ilustrira dobro odnos prema zelenilu, ali vrlo paradigmatično prema javnom prostoru – zamijenjen ljepšim, većim i starijim. Ali gle vraga, ljudi koji su u središtu brige, uzrok svih tih neimarskih poduhvata, domaći ljudi kojima se namiče još i još prostora, na novi molić nisu mogli zaći zbog lokota i table upozorenja.
U kampu Poljana, ovjenčanom svim ekološkim i turističkim zastavama, palo je par stotinjak stabala u ime zapošljavanja domaćeg stanovništva i veće fiskalne uspješnosti (je li se to i dogodilo, svi znaju da nema ni smisla pitati). I tako dalje.
Stari stoljetni bor koji više neće prosipati svoje dosadne iglice ni žutilo na uspješni biznis i bijele ugostiteljske stoljnjake, ćukovo gnijezdo koje leži smrvljeno ispod teških zelenih grana i mirisa smole samo su jedan, još jedan u nizu neopravdivih napadaja na prostor.
Svakome je jasno da se prostor mora mijenjati i da je ljudima potreban. Ali iza svake odluke o korištenju prostora treba ležati promišljanje o javnom interesu i ona mora moći biti obrazložena racionalnim argumentima koje je većina ljudi u stanju prihvatiti. Može li mi netko dati takav razlog zašto se siječe ovaj bor?
Komentari:
a tko je platio uklanjanje?
...i ponovno vratiti Čikatu stari sjaj kakav se vidi na požutjelim razglednicama, bravo Gari !!!
uskoro će se rušiti borovi i na Rukaviću, jer kreće izgradnja 90 stanova da bi strani radnici sa istoka mogli raditi u Jadranci...
Da je pao i nekog od vas zakucao, opet bi skvičali.
SKVIK, SKVIK.
Park šuma Čikat?
Šikara Čikat.
SKVIK, SKVIK.
nemoj podcjenjivati kmetove, svakoj strahovladi dođe kraj...
a da porušimo sve hotele,vile i iskrčimo cijeli čikat da opet bude ovakav.
Mislim meni je ovo prekrasno....
Vidim da prihvaćate da gospođa autorica ima PVC stolaruju na rivi.
Neka autor napravi temu o nagrdivanju. Autorica sve zna sto bi drugi trebali jedino ne zna sto bi sama. Nije znala gdje naručiti drvene prozore Npr. Kod Dlake, Jurjaka, kod nekoliko manjih radnji u Lošinju u Lokvama ili u Balama gdje ljudi imaju certifikat za obnavljanje povijesnih zgrada.
Ne vidim razloga za diskvalifikacij u na osobnoj razini. Da li sam ja pijan pa sam vidio PVC prozore na stanu gospođe Genov? Da li sam pijan pa se u maglu sjećam da su zaštitne doline bile na prozorima mjesecima?
Meni se bodovi ne sviđaju i to je to Vama se sviđaju u redu. Poslovica kaže da su bodovi kultura ljenog naroda.
Osobno ovaj se je i meni svidao.
“Najprije su došli po komuniste. Nisam se bunio zbog toga, jer nisam bio komunist. Onda su došli po Židove. Nisam se bunio zbog toga jer nisam bio Židov. Onda su došli po katolike, nisam se bunio zbog toga, jer sam bio protestant. Onda su došli po sindikaliste. Nisam se bunio zbog toga, jer nisam bio sindikalist. Onda su došli po mene. Ali nije više bilo nikoga da se buni zbog toga.”
Zato treba dobro razmisliti da li na dan referenduma ostati kod kuće i ne buniti se što se nekome namjerava oduzeti ljudsko pravo, jer ne namjeravam sklopiti istospolni brak.
Martin Niemöller je proveo osam godina u nacističkim logorima u Sachsenhausenu i Dachau.
...i naši branitelji su prošli pakao srpskih logora, pa ih sada optužuju da ruše ustavni poredak.
Ove riječi uzeo je i Boris Dežulović kao inspiraciju za kolumnu:
Najprije su došli po pedere – rekao bi znameniti njemački pastor Friedrich Gustav Emil Martin Niemöller, da se rodio hiljadu kilometara jugoistočnije i stotinu godina kasnije. Najprije su došli po pedere, ali nisam se bunio jer nisam bio peder – napisao bi danas pastor Niemöller na početku svoje glasovite i bezbroj puta citirane, a upravo nikad dovoljno puta ponovljene pjesme.
Čuvene stihove “najprije su došli po komuniste, ali nisam se bunio jer nisam bio komunist”, njemački je pastor napisao nakon Drugog svjetskog rata, sa strašnim iskustvom koje je bilo posve njegovo, privatno.
Bio je među egzaltiranim nacionalnim romanticima koji su 1933. oduševljeno dočekali Hitlerov uspon na vlast, vidjevši u njemu nadu za kršćansku Njemačku, nagrizenu rastućim ateizmom koji su dvadesetih širili socijaldemokrat i i komunisti. Vrlo brzo shvatio je duboko protukršćansku narav novog režima, usprotivivši se nacifikaciji njemačke Protestantske crkve osnivanjem opozicijske Konfesijske crkve.
Čak i tada, kao protestantska opozicija Hitleru, dijelio je, međutim, popularne antisemitske stavove svoga doba, izrugujući se prevrtljivosti i slaboj vjeri židova što su tih dana prelazili u kršćansku vjeru.
Shvatit će na kraju i njihove motive, ali ovaj put na teži način: zbog “protudržavnog djelovanja” i sam će završiti u koncentracionim logorima Sachsenhausen i Dachau, gdje će svjedočiti mučnom raspadu svih svojih uvjerenja. Na slobodu će izaći tek nakon sedam godina, tek koji dan pred kapitulaciju Trećeg Reicha, kad u logor uđu Amerikanci.
Strašno je važna ta činjenica, jer kad pastor Martin Niemöller piše kako se nije bunio ni “kad su došli po komuniste”, ni kad su došli “po socijaliste”, ni kad su došli “po sindikaliste” – i kako na kraju “nikoga nije bilo da se pobuni kad su došli po njega” – on te potresne stihove ne ispisuje kao retoričku, dobro promišljenu i efektnu opomenu, već kao tragičnu autobiografiju: kao vlastito, proživljeno i preživljeno iskustvo.
Strašno će ta činjenica biti važna svakome tko se u sljedećih sedamdeset godina bude zatekao u vlastitom toplom konformizmu, gledajući kako u susjedstvu “odvode komuniste”. “Komunisti” iz Neimöllerove pjesme su, jasno, metafora – i to točno onoliko koliko to u njegovom iskustvu nisu bili. Najzad, jednako će se u toj metafori prepoznati oni čije će susjede kasnije odvoditi i sami, vrlo dakle nemetaforički i stvarni komunisti: prepoznat će se tek kad na kraju pjesme dođu i po njih.
Da nije tako, ne bi riječi njemačkog pastora citirali svih tih sedamdeset godina, do dana današnjeg, svaki put kad su metaforički SS-ovci nemetaforičkim susjedima pozvonili na vrata. Da nije tako, ne bi riječi njemačkog pastora bile toliko često citirane uzalud.
Strašno je ta činjenica stoga važna i ovdje, danas, punih osamdeset godina nakon što je Martin Neimöller onako oduševljeno dočekao Hitlerov dolazak na vlast. I svaki pak put kad pomislite da je ta usporedba pretjerana, valja se sjetiti da je i tih ranih tridesetih jednako pretjerano zvučala vrlo bliska budućnost. Pastor Neimöller nama se, naime, ne obraća iz njemačke trideset treće, niti iz europske četrdeset šeste – on nam svoje stihove uvijek javlja iz naše budućnosti. Danas, mi ga tako čitamo iz dvije hiljade dvadesete, ili dvije hiljade pedesete, ali iz svoga vlastitog, a ne iz njegova iskustva. Iz vremena dakle kad se više nećete pitati kome to na vratima zvono zvoni: vama zvoni.
Najzad, referendum o ustavnoj definiciji braka kao zajednice muškarca i žene nije prvi stih Neimöllerove pjesme. Prvi stih pročitali ste sad već prilično davno, onih dana kad ste pojačavali televizore dok su vam odvodili susjede Srbe. Niste se, naravno, bunili, jer Bogu hvala niste Srbi. Ne bunite se tako ni danas, jer niste homoseksualci. Vi ste onaj muškarac ili žena što će biti zaštićeni Ustavom i zakonom – Hrvati, katolici, zdravi heteroseksualci . Većina.
Topla, ugodna većina.
tportal.hr/.../...
Na Lošinju čija se vlast razbacuje frazama o održivom razvoju i očuvanju prirode nemamo se kome obratiti da zaustavimo devastaciju, ali devastatori imaju. Priča se da je vlasnik objekta kojem su smetale iglice zatražio dozvolu za rušenje pod izlikom da je stablo bolesno. I dozvolu je dobio. Volio bih vidjeti sadržaj te dozvole, jer sjećam se kako je taj bor izgledao: Zdrav, moćan, ponosan i lijep. Jedino što u znak prosvjeda protiv bezobraznog podilaženja kapitalu mogu učiniti je da više nikad ne sjednem na terasu tog objekta pa da je jedina u Gradu. Nije mnogo, ali to je stvar savjesti.
Gruadska vlast stoji iza njega i zato moze raditi sto ga volja.