Lošinj u emisiji HRT "Kod kuće je najljepše" (video 11:11)
Banić piše da od 1400 evidentiranih nelegalnih građevina na Lošinju više od pola je od slovenskih državljana .I da im po bahatosti konkurišu Česi, Pogledati na Banićevom fejsu www.facebook.com/.../ ...
Lako Isusu, on je uskrsnuo
Banić piše da od 1400 evidentiranih ...
Komentari:
Propaganda je umjetnost stvaranja kompletne laži od poluistine.
U svakom slučaju svaka čast autorima emisije, jer novinari imaju poriv iz svega napraviti senzaciju, a najčešće to rade u crnjenju sivog, a ovaj put je ispao puni kolorit... I na tome treba biti zahvalan sudionicima u emisiji, a ne ih blatiti.
krenut ću od same voditeljice ove lažljive epizode gospoða Medved je žena gospodina Medveda inače takozvanog direktora Peoples-a, zamislite lokal otvoren ove sezone i cijelu je sezonu bio prazan jer klijantela i gosti koji borave na otoku uopće nisu zainteresirani za ovakvu vrstu zabave znači nismo uopće ta destinacija. Svi ostali lokali koji godinama rade i do jučer su bili baza noćnog života više nisu bitni npr ista ta direktorica je nekad organizirala dane Prika i to uvrštavala u brošure TZ-a, a da ne kažem da isti taj Peapls nije noćni klub nego običan cafe bar i zar to nije laž, jer prava istina je da na Lošinju nema noćnog cluba.
A što se tiče gastro ponude pokazali su restoran Klub kapetana koji je otvoren prošle godine i ne da nije razvio nikakvu tradiciju nego kad sjednete na njegovu umjetnu staklenu terasu na kojoj imate osjećaj da sjedite u nekom supermarketu zapuhne vas miris prolivene nafte po moru koju uporno na Adriaoilu ispuštaju tako da na rivi ne možete disati.
Znači restorani poput Corada, Šalvijena,Eki-a , Artatore-a(kod Janje)Barakude, Hajduka,Dalmaci je i još mnogi koji postoje neki čak i 50godina nisu važni.
I na kraju gospoðo Medved sa početka priče sa vi koj ste dobili instrukcije da reklamirate lošinj a u biti ste tu da bi promovirali klub koji je u Zagrebu živ zahvaljujući samo gospodinu Kutli tatici koji je i za otvor nje Lošinjske priče platio lažete i to na tako bezobrazan način da ste uvrijedili sve nas otočane za koje valjda mislite da smo toliki kreteni pa ne vidimo što se krije iza te vaše priče to možete prodavati jedino svom tatici
Citat:Ovim filmićem to je i uraðeno. U tom smislu film je zaista fenomenalan.
Ti nas ljudi vuku na dno i to ne polako i sigurno nego BRZO I SIGURNO
Najbolje da su od restorana kapetana zanjihali kameru malo prema ribotvornici, malo prema benzinskoj
Od fontane prema ex pomorskoj školi
Magdi su trebali dat da pliva u Lošinjskoj luci, i da snime tamošnje podmorje
Gradonačelnika intervijuirati sa deponijem u pozadini...
... a takave prizore je moguće izabrati bilo di...
dakle ocjena za promičbu i dalje 5+
Što se pak tiće Srdela na savor (ili kako već) mislim da bi ih moglo bit u Klubu kapetana. Nisam bio, a pretpostavljam ni g. Kontinentalac. Po onom što se može vidjeti na www.tz-malilosinj.hr/.../, ima tu lijepih jela. A ukoliko spomenutih srdela nema, onda je to u prvom redu antireklama za sam restoran. A ova reklama je po svoj prilici plačena, kako i ona za peoples, budući da su oba snimljena i potpisana, za razliku od Direktora Jadranka Hotela koji se doduše pojavljuje u prilogu, ali bez da saznamo ime tvrke kojoj isti pripada (Jadranka im ocito nije dala da besplatno noce, a TZ im je vjerojatno dala koju kunu)
I za kraj treba postaviti pravo pitanje, ako je sve skupa promičba, i svi lipo zarade od iste, Za koj k onda plačamo TV pretplatu?
PODUZETNIK KOJEG JE BANDIĆ PROGLASIO UZOROM
RADNICI OPTUŽUJU ‘Od države je uzeo poticaje za zapošljavanje, zavlačio nas, ponižavao i ostao nam dužan’
Deset djelatnika koji su radili za vlasnika restorana Šarm i hostela Party
skupilo je hrabrosti i svoje priče o tamnoj strani poduzetništva ispričalo
našoj novinarki
Restoran se zove Šarm, s radom je počeo u ožujku ove godine. Hostel se zove
Party, s radom je počeo u kolovozu, a službeno otvorenje, kojem je nazočio
i zagrebački gradonačelnik Bandić, bilo je početkom rujna. Oba
ugostiteljsko-turistička objekta, čiji je vlasnik Tihomir Boršo (nekadašnji
voditelj mondenog restorana i kluba People’s), nalaze se u zagrebačkoj
Heinzelovoj ulici, na mjestu na kojem je donedavno bilo prenoćište za
beskućnike. Vlasnik Boršo tada je medijima rekao da je prostor unajmio od
Grada na deset godina te da je u prvoj fazi uložio 2,5 milijuna kuna.
Uložit će još oko četiri milijuna kuna, nakon čega će uz sadašnjih 13
zaposlenih posao dobiti još barem pet-šest ljudi.
- To je primjer hrvatskog poduzetnika - rekao je Bandić i prerezao vrpcu.
Ni dva godišnja doba kasnije deset njegovih (što bivših, što sadašnjih)
djelatnika tvrdi: poslodavac Tihomir Boršo duguje minimalno od 100 do 140
tisuća kuna (neto!) za 30-ak radnika koji su njegovim restoranom i hostelom
prodefilirali između ožujka i listopada ove godine!
Sjedimo u jednom zagrebačkom kafiću, gledam lica koja povezuje ista
sudbina: svi su imali posla s tvrtkom Boršo usluge d.o.o. I svi su
prevareni.
Gordan Malogorski (23) u restoranu Šarm počeo je raditi 5. kolovoza kao
kuhar, s dogovorenom neto plaćom od četiri tisuće kuna. No, poslodavac je
odugovlačio s prijavom, ponavljajući da “sutra bude složio ugovor”. U radnu
knjižicu čak mu je lupnuo pečat. - Evo vidite - kaže Gordan i iz torbe vadi
knjižicu u kojoj se u jednoj kućici kočoperi crni štambilj “Boršo usluge
d.o.o.” - valjda je htio da mu vjerujem na riječ, dodaje. Počeo je raditi
na crno. Istu je sudbinu dijelio i njegov gluhi prijatelj. Naime, na
razgovor za posao Gordan je došao s bliskim prijateljem, 22-godišnjim
dečkom kojem je sluh oštećen više od 99 posto.
Varka za invalide
- Zajedno smo počeli raditi i slušali obećanja da ćemo dobiti ugovor o
radu. Gazda je govorio da je jako zadovoljan obojicom i da će nas zadržati.
Međutim, nakon šest tjedana došao mi je s pričom da može samo na jednog
dobiti poticaje sa Zavoda za zapošljavanje. I odlučio je da mu ja više
koristim - objašnjava Gordan.
Riječ je o poticajima kojima država stimulira zapošljavanje osoba s
invaliditetom. Naime, Gordanov prijatelj ima teško oštećenje sluha. Ali, uz
pomoć slušnog aparatića koji nosi u oba uha čuje i može govoriti (osim kad
je u velikom stresu, tada zapinje). I dobro čita s usana. Gordan se s njime
sporazumijeva i znakovnim jezikom. Mladić se obučio za kuhara u zagrebačkoj
srednjoj školi “Slava Raškaj”, ustanovi koja obrazuje osobe s raznim
poteškoćama. U konkretnom slučaju, za zapošljavanje gluhog djelatnika
poslodavac Boršo je, s obzirom na stručnu spremu djelatnika, od države
jednokratno dobio 53 tisuće kuna, što nam je potvrdila i savjetnica sa
Zavoda za zapošljavanje. Boršo je potpisao bjanko zadužnicu te je dužan
svaka tri mjeseca Zavodu donijeti dokaze da mu je isplatio plaću s
doprinosima za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. U početku je, međutim,
računao na novčane poticaje za obojicu - Gordana i njegova gluhog
prijatelja. Ali, za oba poticaja nije zadovoljavao uvjete koje je propisao
zakonodavac, a tiču se broja zaposlenih osoba u tvrtki.
Konačno je, nastavlja Gordan, 16. rujna donio Ugovor o radu.
Ugovor za propast
- U njemu je stajalo da me može kažnjavati kad god poželi. Ako me,
primjerice, u objektu zatekne da pušim, novčana kazna je dvije tisuće kuna.
Ako pijem alkohol, prva kazna je tisuću, a druga dvije tisuće kuna. Pritom
ugovor ne poznaje mehanizam kojim bih ja mogao dokazati da nisam pio, ni
pušio na radnom mjestu. Prema toj klauzuli, radnik stalno može dugovati
novac gazdi a da ne može dokazati suprotno - iznosi Gordan i nastavlja:
- Na dan kad sam trebao potpisati ugovor, odmah sam pitao što će biti s
mojim gluhim prijateljem. Gazda je odgovorio: ‘Odlučio sam se za tebe, on
nije za naš tim’. Osjećao sam se kao govno. Nisam htio zeznuti prijatelja -
kaže Gordan koji na koncu ugovor nije potpisao.
Zašto je prijatelj ostao?
- Zato što je posao tražio dvije godine. Jako se boji odbijanja. Zbog
problema sa sluhom ima osjećaj manje vrijednosti. Gluhim osobama nije lako,
svaki poslodavac kad vidi aparatiće kaže ‘ne’. To je glupo. Bio sam član
udruge gluhih i uvjeravam vas da je gluha osoba još bolji kuhar. Jer je
željan dokazivanja. Uostalom, svaka moderna kuhinja ima displej na kojem
pišu narudžbe s rednim brojem. Gluhi ljudi mogu čitati, ali koja korist kad
su predrasude velike. Ubijen u pojam, potpisao je onaj užasan ugovor koji
graniči s ljudskim pravima - opisuje Gordan. On za svoj rad nije dobio
ništa. Nula kuna. A sve vrijeme, kaže, kao i ostali kolege, radio je
najmanje tri sata prekovremeno.
- Radio sam po 12 sati, pokrivajući poslove glavnog i pomoćnog kuhara.
Prije nego što će Bandić doći na otvorenje hostela, dva puna dana radili
smo dvije smjene. Svi. U dva dana više od 30 sati rada - iznosi Gordan dok
kolege potvrdno kimaju glavom. Poslodavac mu za mjesec i pol rada duguje 6
tisuća kuna. Iskoristio ga je dok je mislio da će na njega dobiti poticaje.
Gordan zna da novac nikada neće vidjeti. Gazda je, kaže, prevario i njegova
prijatelja, duguje mu još za onaj dio kad su radili bez ugovora.
- Vjerojatno bi ga zezao i dalje, ali ga Zavod drži u šaci. Prevari li ga,
neće mu isplatiti poticaje - zaključuje Gordan.
Do njega sjedi Neven Rauk, 27-godišnji mladić koji, zato što je beskućnik,
živi u Prenoćištu Crvenog križa u Velikoj Kosnici. Neven je, kaže, koncem
svibnja počeo raditi kao kuhar, dogovorena neto plaća iznosila je četiri
tisuće kuna. I njemu je poslodavac otezao s prijavom.
Pravdao se, kaže Neven, “da je zaboravio, potom da mora vidjeti sa
savjetnicom na Zavodu koje poticaje za njega dobiva s obzirom na to da je
Neven bio dulje od šest mjeseci u evidenciji nezaposlenih”.
Vrbovanje i mrcvarenje
- Uvijek je imao neku priču. Molim ga da me prijavi jer dobivam opomene sa
Zavoda zato što ne idem na razgovore za posao. I molim ga novac. Počeo mi
je davati mrvice, 200, pa 300 kuna, sve sam zapisivao - kaže Neven. Tako su
se navlačili skoro tri mjeseca. Malo prije svog rođendana u kolovozu, Neven
je “puknuo” i zaprijetio gazdi da će ga prijaviti svojoj socijalnoj
radnici. Razišli su se. Dobio je, kaže, 3250 kuna; gazda mu duguje još 8750
kuna.
- Sreća u nesreći je da me nije prijavio. Jer, da je to učinio, završio bih
na cesti. Izgubio bih pravo na prenoćište i socijalnu pomoć od 600 kuna
mjesečno jer tobože imam posao. A gazda ne plaća. Ali, socijalni zakon ne
poznaje termin neisplate plaće - govori uzrujano Neven.
Preko puta stola sjedi njegov bivši kolega kuhar, 21-godišnji Matija Japec
kojeg je Boršo vrbovao iz susjedne pečenjare, nudeći mu bolje uvjete.
Obećao mu je, kaže, 4500 kuna i ugovor na neodređeno vrijeme s
klasifikacijom kuhar, grill-majstor. Međutim, krenulo je mrcvarenje, kaže
Matija.
Otkaz za 3 mjeseca
Poslodavac je na kapaljku donosio ugovore, ni u jednom nije ispoštovao
prvotni dogovor. Bili su na određeno vrijeme, s minimalcem i radnim mjestom
“pomoćni kuhar”. Konačno je ponudio ugovor na neodređeno, ali opet s
minimalcem.
- Obećavao je da će mi plaća porasti na 5500 kuna i da će vratiti sve
zaostatke. Povjerujem mu, što ću, nije lako naći posao. Međutim, ništa.
Počelo me to iscrpljivati i 27. rujna sam dao izvanredni otkaz - kaže
Matija koji je za 6 mjeseci rada, u tri navrata, dobio sedam tisuća kuna.
Poslodavac mu, tvrdi, duguje još 22 tisuće kuna. Dvostruko ga je prevario,
smatra mladić. Za novac i zato što je zbog njega napustio prijašnji posao.
Čudo neviđeno
Domagoj Brunčić (44) počeo je kao konobar raditi koncem lipnja. Ugovor je,
kaže, potpisao nakon dva tjedna, na mjesec dana. Poslodavac mu je objasnio
da on probni rad ne plaća - nakon što je taj probni završio. Dogovorena
neto plaća iznosila je četiri tisuće kuna. I njega je, međutim, na papiru
dočekao minimalac. Ostatak će, kaže, tobože na ruke. Na kapaljku, dobivao
je po 200-300 kuna.
- Radio sam nešto više od tri mjeseca i ukupno dobio 1900 kuna. U sedam
navrata! Molio sam ga da mi treba novac mi jer sam otac dvoje djece, moram
platiti alimentaciju. Treba mi i zato jer imam dug za prometni prekršaj od
3200 kuna. Dospijeće plaćanja bilo je 11. listopada, prijeti mi zatvor.
Koji prekršaj? Globili su me jer sam vozio neregistrirani automobil. Kako
ću ga registrirati kad ne dobivam plaću?! Petog listopada dao sam pismeni
izvanredni otkaz. Čovjek mi duguje deset tisuća kuna. Imao sam svakakve
poslodavce, ovakvo čudo još nisam vidio - kaže.
Do njega sjedi 27-godišnja Anja Filipović. Anja je dva mjeseca radila na
recepciji hostela, od 6. kolovoza do 6. listopada. Ima visoku stručnu
spremu, završila je turistički menadžment u Opatiji, dogovorila je plaću od
četiri tisuće kuna neto.
- Mene je morao prijaviti jer sam jedina radila na recepciji. Budući da
hostel radi od 0 do 24, a samo je jedan recepcionar, znači da ostali rade
na crno. Ostavila sam sezonski posao na Hvaru jer mi je Boršo obećao stalni
posao. Radila sam poslove na recepciji, pokrivala promociju i prodaju.
Prošla su dva mjeseca, nisam dobila ni kunu - kaže Anja. Poslodavac joj
duguje osam tisuća kuna.
Nikola Turčin (45) radio je četiri mjeseca kao konobar. S ugovorima, kaže,
slična priča. Dolaze na kapaljku, u njima svaki put izmijenjeni uvjeti.
Dobio je plaće za ožujak i travanj - pola na račun, pola na ruke - ukupno
osam tisuća kuna. Za svibanj i lipanj ništa. Gazda mu, kaže, duguje još
šest i pol tisuća kuna.
Šestero ljudi sjedi tako za stolom i iznosi svoje teške priče. U
telefonskom razgovoru pridružuje im se još četvero kolega koji nisu mogli
doći. Antonija Nadžaković, 55-godišnja kuharica, Margareta Tomac,
22-godišnja konobarica, i još dvoje anonimno. Sve je, kažu, prevario.
Pjesma uz tamburu
Antoniji poslodavac duguje jednu plaću, pet tisuća kuna. Odmah je, kaže,
otišla, znajući da nikad taj novac neće dobiti. - Nek’ mu bude za lijek -
ironično je uzdahnula u telefonsku slušalicu. Margareta je radila četiri
mjeseca, dogovorena plaća četiri tisuće neto. Ali, dobila je na račun 2500
kuna i na ruke još 4500 kuna za prekovremene. Ostao joj je, kaže, dužan tri
plaće, 12 tisuća kuna, plus za prekovremene.
- Tamo sam morala raditi dvije smjene, navečer pjevati s tamburašima, još
me i vrijeđao - kaže Margareta. Svima se, kažu, pravdao privatnim stvarima,
“te mora popraviti krov, pa djeci platiti fakultet”. Djelatnicima restorana
ponavljao je da nema para jer otvara hostel, ovima u hostelu govorio je da
ne može isplatiti plaće jer restoran šteka.
Kad dođe inspekcija, kaže: ‘a sada im skuhaj ekstra!’
Nakon gorke atmosfere, društvance je krenulo s laganom ironijom.
- Za 300 sati rada dobio si 1400 kuna. Koliko je to lipa po satu, majstore?
- bockaju Domagoja.
- Fora mi je kak’ je Linić zatvorio pola obale, a ovdje mu ovaj operira
pred nosom - dodaje Neven.
- Fora mi je kako se naglas hvali da mu je Rubala sredio invalidsku
mirovinu, a ne voli invalide - ubacuje se Domagoj.
- A što vam nije fora kad dođe inspekcija, pa Boršo uleti u kuhinju: ‘Ajmo,
spremite malo bolje za inspekciju’. Meni je znao reći: ‘Došla je sanitarna
ili financijska, napravi nešto ekstra’. A ja bih najradije istrčao iz one
kuhinje i rekao inspektoru: ‘Čovječe, drži me na crno i ne plaća me’ - kaže
Matija. Ekipa potvrdno kima glavom.
- Što mu to znači ekstra - pitam.
- Malo raskošniji roštilj. Ćevape, punjenu vješalicu i solidnu količinu
gemišta - odgovaraju.
Uz sanitarnu i financijsku inspekciju, u njihov restoran, potvrđuju mi svi
redom, dolaze inspektori iz policije u Heinzelovoj i ATJ Lučko.
- Dođu barem tri puta tjedno. Časti ih hranom i pićem, njima to paše - kažu
dečki.
Za ‘normalne’ jedna, ali za Rome druga cijena
Kako je koji (bivši) djelatnik tražio svoj novac, tako ga je Boršo, kažu,
vrijeđao iza leđa.
- Muške konobare nazivao je pijancima. Konobarice su droljice. Za Nevena je
znao reći ‘pederko mali bezobrazni’ i ‘neću pedera iz prihvatilišta’, druga
kolegica je ‘dobra za čišćenje puške’, kolegi kojem je otac crnac smijao se
‘ovaj radi kao crnac, bez para’. Svi smo šljam, a on je jedan fin gospodin
- ironičan je Domagoj.
- Jedna me stvar zgrozila - nadovezuje se Anja. - U hostel su znali doći
Romi. Sto kuna je noćenje po osobi u 4-krevetnoj sobi, 150 kuna po osobi u
2-krevetnoj sobi. Gazda s djevojkom živi u hostelu, kad bi ih čuo, šizio
je. Rekao bi: ‘Ako ih baš moraš pustiti, za normalne ljude jedna cijena, za
Cigane druga, kad dođu, pošalji mi ih’.
- Homofob, rasist, prevarant koji se ruga invalidima i beskućnicima. Eto
kome je Grad Zagreb dao prostor u najam - uglas su poručili moji (mladi)
sugovornici. Šestorica su ga prijavila Državnom inspektoratu.
Boršo: Šokiran sam, stvaram posao, a oni me žele uništiti!
Poslodavac Tihomir Boršo, suprotno tome, kaže da je zgrožen navodima bivših
djelatnika.
- Sadašnjim radnicima dugujem dvije plaće, kasnim, ali isplaćujem. U
stvari, dugujem nešto i bivšim radnicima, Anji, Margareti, Matiji plaću i
pol... Domagoj se tri puta napio na poslu, sažalio sam se nad njim i
zadržao ga. Neven je ubrzo uzeo bolovanje. Ja stvaram posao, ovo je
novootvoreni lokal, nije lako ostvariti promet. Užasna mi je ova priča, kao
da me netko hoće upropastiti - ubrzano je govorio Boršo.
- Ali, ako ste im obećali četiri tisuće kuna neto, pa nakon mjesec-dva
konačno složili ugovor u kojem stoji 2500 kuna neto, nije li to nepošteno,
pogotovo ako su ostavili prijašnji posao? Ostatak će, kao, stići na ruke,
no zaposlenici tvrde da preostali iznos nisu vidjeli.
Ako ne rade dobro, zašto ih niste otpustili? Nije li tu napravljeno
nekoliko prijevara, i moralnih i zakonskih - pitam.
- Da, da - neodređeno je ponavljao Boršo i naglasio da od svojih obaveza ne
bježi.
- Nikoga nisam navlačio, uplaćujem novca kako imam. Svakog sam radnika
upoznao s tim da će plaća kasniti. Svi su prijavljeni i svi će se moći
naplatiti. Također, dosad sam od Zavoda dobio 11 tisuća kuna poticaja za
zapošljavanje osobe s invaliditetom. Imao sam tri inspekcije, kontrolirali
su i sve je bilo u redu. Šokiran sam! Što da radim? Borim se da opstanem.
Jedino što mogu učiniti je da prodam bubreg i namaknem novac o kojima vam
govore oni koje sam zaposlio želeći im samo dobro - poručio je Boršo.
www.jutarnji.hr/.../1132632
1. Trg se zove "Trg kapetana" ,a ne "RH"
2. Voditeljica ne zna odabrati grudnjak (dokaz 5:35)
3. Elvis je živ i ljetuje na Lošinju!!! (dokaz na 8:36 i 10:36)
4. Mliječni se sad zove nekako drugačije.
Mozete li ograniciti anonimno komentiranje? Na takav nacin bi ste stekli ozbiljniju reputaciju.
Demokracija znaci izrZavanje s odgovornoscu za izjavljeno.
I gdje je link za registraciju??
Najveće rasne, vjerske,naciona lne netrpeljivosti, širenje mržnje dogaðale su se i danas se dogaðaju u zemljama u kojima ne postoji anonimno komentiranje. Vaša teorija da laž izrečena 100x postaje istina moguća je samo u zemljama gdje ne postoji anonimno komentiranje gdje diktatori odreðuju što je laž a što je istina a ljudi nemaju mogućnost reći ili čuti drugačije. U demokratskom svijetu laž ne može postati istina jer u laži su kratke noge. Zabrana anonimnih komentara neće zabraniti niti promijeniti niti spriječiti tvog susjeda date trača i širi neistine o tebi ako te mrzi. Anonimno komentiranje je alternativna istina.