Dobitnici Godišnje nagrade Luka Ritz za promicanje tolerancije i škole bez nasilja za školsku 2010./2011. su Mateja Vidulić iz Srednje škole Ambroza Haračića iz Malog Lošinja i Leonardo Šajin iz vinkovačke Osnovne škole Ivana Gorana Kovačića
Nagrade im je na prigodnoj svečanosti uručila premijerka Jadranka Kosor koja je tom prigodom poručila kako samo život uz poštovanje, toleranciju i razumijevanje ima budućnosti. Mržnja i netolerancija prema drugome nažalost dovode do tako tragičnog ishoda, kazala je premijerka prisjećajući se Luke Ritza, »neobičnog i dobrog dečka«, koji je prije tri godine brutalno pretučen, a nekoliko dana kasnije od zadobivenih ozljeda i preminuo.
Osvrnula se i na nerede na subotnjem gay prideu rekavši kako su događaji u Splitu jedan od alarma da trebamo još više i predanije raditi jer mržnja često dovodi do tragičnog ishoda. Također je izrazila uvjerenje da ćemo u EU ući kao ponosna 28. članica i da ćemo EU pokazati kako znamo cijeniti ljudske vrijednosti.
Mateja Vidulić koja je nagradu dobila za niz humanitarnih aktivnosti u školi kao i za projekte prevencije i suzbijanja nasilja među djecom i mladima, poručila je kako osjeća veliku obvezu prema onima kojih danas, zbog nečije objesti, više nema. Svojim radom će se, kako je kazala, i dalje zalagati da se njihove tragične životne priče nikome više ne ponove.
Leonardo Šajin, koji je nagradu dobio za humanitarni rad u svojoj sredini kao i za aktivnosti u Crvenom Križu, rekao je kako nagradu posvećuje »svima koji se osjećaju poniženo i svima koji imaju pravo disati«. Majka pokojnog Luke Ritza, Suzana Ritz je nagrađenima poručila kako vjeruje da će i dalje promicati one životne vrijednosti za koje žive.Nagrada se sastoji od godišnje stipendije u iznosu od tisuću kuna, skulpture i posebnog priznanja.
Banić piše da od 1400 evidentiranih nelegalnih građevina na Lošinju više od pola je od slovenskih državljana .I da im po bahatosti konkurišu Česi, Pogledati na Banićevom fejsu www.facebook.com/.../ ...
Lako Isusu, on je uskrsnuo
Banić piše da od 1400 evidentiranih ...
Komentari:
a otkud onda to splićanima? naučila ih je škola ili vrtić? ne kažem da su ih ondje poslali njihovi roditelji, ali očito su im u odgoju poručili da su takva mišljenja i ponašanja u redu. sumnjam da su ih tome poučili u školi.
djeca žele komunicirati s drugima, točno, ali najviše od svega u prvim godinama života žele biti s mamom i tatom, ali biti s njima zaista, da zajedno uživaju u različitim aktivnostima, da se upoznaju, da provode vrijeme zajedno. za svoje dijete uvijek moraš naći vremena.
Ono što je bitno reći je da su djeca izrazito netolerantna. Vrijeðaju se po nacionalnoj i vjerskoj osnovi, po osnovi spola, izruguju tjelesne karakteristike jedni drugih, izrazito su socijalno podijeljena i nesolidarna, a prema onima drugačijima, sa posebnim potrebama, su izrazito nasilni pa i opasni. Svakodnevno čujem uvredljivo intonirane riječi kao što su Šiptari, pederi, Srbi, bocaroši, siromašni jadnici, degenerici i tako dalje i tako dalje. A osim riječi postoji neverbalna komunikacija, isključivanje, iznurivanje stalnim ogovaranjem...
Teško je reći da su djeca jednostavno takva, jer djeca uče i odrastaju oponašajući odrasle. Sav repertoar njihovih psovki, uvreda i nasilništava je oponašan od odraslih. To ne moraju biti samo roditelji, nego vršnjački uzori, popularne osobe, nastavnici i društvo općenito. Zato što su u to svi umiješani, svi imaju i odgovornost da prvenstveno preispitaju sebe i svoj utjecaj.
Osobno vjerujem da su potrebni sustavni rad i promjena društvenih vrijednosti da se ovo promijeni. Ne vrerujem u uspjeh koncerata, ali to ne znači da je Matejina akcija loša. Ona je samo ono što mlado, nedostatno educirano dobronamjerno dijete može smisliti. Na pojavnoj razini to je poruka koja je došla do njenih vršnjaka i ojačana je odobravanjem sredine i institucije, dakle uspješna. Suštinski, mislim da nitko tko sa prezirom izusti riječ Šiptar ne može povezati koncert protiv nasilja sa svojim prezirom, jer niti ne zna da je nasilan i najiskrenije vjeruje da mu porijeklo daje viši status.
Netolerancija i nasilje, dvije usko povezane pojave, rješavaju se sustavnim radom i dosljednošću.
Odgovor je prvo u činjenici da je većina njih pohaðala vjeronauk, a kao što znamo, to je jedini školski predmet u okviru kojega djeca dobivaju seksualni odgoj, pa o seksualnosti u školi nauče samo da je seks prije i van braka grijeh, a homoseksualnost nešto bolesno, abnormalno, protuprirodno, bogohulno i t.d. Vjeroučitelji od djece taje ono što o odnosima prema homoseksualcima propisuje katekizam katoličke Crkve i suprotno katekizmu odgajaju djecu u duhu netolerancije, prezira pa i mržnje prema "pederima" i "lezbama".
O tome najbolje svjedoči izjava "uglednog katoličkog teologa" svećenika Adalberta Rebića "ne podržava nasilje, ali sudionici povorke su dobili što su tražili". Ovakva nevjerojatna izjava mora zbuniti i odraslu obrazovanu osobu, a kamoli da neće zbuniti mladu osobu u razvoju. Kako se može osuðivati nasilje, a istodobno ga opravdavati? Vjerojatno istom bolesnom logikom kojom je opravdano silovati ženu koja se izazovno obuče, što umjesno spominje Obeliks u komentaru o odgoju.
Za drugu činjenicu koja objašnjava mladenačke urlike "ubij pedera!" zaslužan je takoðer vjeronauk zbog kadrova kojima je povjeren, a oni provode odgojnu politiku Crkve. Djecu se uči da su katolici nadmoćna većina u RH, što samo po sebi nije problematično, ali ih se odgaja u duhu izopačene demokratičnosti prema kojoj - kako se to na sva usta govori - manjine ne mogu terorizirati većinu. U konkretnom slučaju, samim svojim postojanjem i javnim istupanjem. Jer to - kao - vrijeða većinu. Odgajajući djecu u duhu tzv. demokratskog totalitarizma prema kojem manjine imaju biti cito i skrivati se po katakombama kao prvobitni kršćani da ne vrijeðaju većinu dobili smo cijeli niz generacija spremnih na ubijanje drugoga i drugačijeg, pa bio to nepravi kršćanin (pravoslavac, evangelik i t.d.), Musliman, Židov ili ... recimo Luka Ritz.
Dakle, seksualni odgoj u školama povjeren je vjeroučiteljima , a povjeren im je i odgoj za demokraciju. S posljedicama koje smo vidjeli u Splitu. Vidjet ćemo ih i danas u Zagrebu.
Dingo dobro kaže, sav repertoar dječjeg ponašanja je oponašanje odraslih, htjeli mi to ili ne, najčešće nas roditelja. svi igramo ulogu u odgoju, točno, ali onu najvažniju igraju roditelji.
i da, smatram da su si roditelji koji se ne znaju baviti svojom djecom, odnosno ne znaju što bi s njima, sami krivi, jer barem danas nam je dostupno mnogo informacija, putem knjiga, interneta, stručne pomoći itd. ali to ne mogu usporediti s izgledom kurvice i pravom muškarca da zbog toga siluje ženu.
i ja sam išla na vjeronauk, i vjeroučitelj me izbacio sa sata pripreme za krizmu zbog pitanja o homoseksualcima (a imala sam 14 godina), i meni su rekli da je jedino važno biti dobar kršćanin i ići u crkvu, ali onda sam došla doma, i moja mama mi je objasnila da to baš nije istina, ali bez da je uzdrmala moju vjeru u Boga. i bez da sam pomislila da su gayevi zlice koje žele zauzeti cijeli svijet. i stoga i dalje tvrdim da su za svoju djecu odgovorni roditelji.
koliko roditelja poznaješ koji sa svojom djecom razgovaraju o seksu prije nego li im pronaðe kondome ili pilule? zašto svi očekujete od drugih da vam odgajaju djecu? zašto roditelji nisu naučili splićane da je normalno biti gay? zašto bi ih to morali učiti na vjeronauku ili negdje drugdje, nije li obitelj mjesto na kojem se udaraju temelji životnim vrijednostima?
vjeronauk - 45 minuta tjedno, obitelj - x sati tjedno, pa ti razmisli.
da se razumijemo, ja osuðujem nasilje u splitu, kao i svako drugo nasilje. a ono što sam htjela reći jest, da me vjeronauk možda i poučio toleriranju stvari koje se ne smiju tolerirati, ali me moja obitelj poučila drugim vrijednostima. i zato ja danas mislim da je homoseksualnost okej, iako sam išla na vjeronauk i imam sve sakramente. dakle, na mene su veći utjecaj ostavili moji roditelji, nego vjeronauk, društvo, televizija ili bilo tko drugi, kako u najranijem djetinjstvu, tako i kasnije. jer su me učili da je različitost normalna i poželjna.
prema tvojim riječima: roditelji jesu najvažniji u odgoju (dok su djeca mala), ali kad dijete nešto zasere, onda bi prvi na optužnoj listi trebao biti tko? uvijek je za sve krivo društvo, jel? a tko je to društvo? neki marsovci? ili mi?
i da, to pokazuje kakva sam ja, ali zar je različitost tući nekoga jer traži svoja prava? jesu li ti ''različiti'' vikali ''ubij pedera''?
Nasilje se ne može suzbiti kaznama, represijom i odgovorom nasiljem na nasilje, ali ni stotinama koncerata, ðus partija i parlaonica već jedino izgradnjom sposobnosti djece za suosjećanje prema žrtvama nasilja, omalovažavanja i diskriminacije. Što je dug i težak posao za koji se ne dobivaju javne nagrade koje donose pet minuta slave, već zadovoljstvo da je nešto zaista učinjeno.
ako je to model kako treba provoditi vrijeme sa djecom, onda je to prejadno
kakvi roditelji, takva će im biti i djeca
pušenje nije nikada bio preporučljiv model ponašanja
istina, bio je prihvatljiviji nego danas, ali nikako preporučljiv, pogotovo ne za majke i malu djecu
Pogledaj tko ovdje reklamira cigarete
A da si gledao američku seriju Madison men koja prikazuje život u SAD šezdesetih godina vidio bi trudne žene iz viših slojeva kako naveliko puše.
ako vjeruješ TV reklamama, onda si kompletan idiot
u medicinskim krugovima pušenje nikada nije bio preporučljiv sport
sam si se deklarirao
Povijest pušenja (nepusim.com/.../...)
Malo koji roditelj se ne bavi djetetom u prvim godinama života, neki više neki manje, rekla si ovo, pa ovo:Poznajem x roditelja koji se nikad nisu bavili s djecom... pa sada ne razumijem.
dakle, odgoj nije provoðenje vremena s djecom. nije ni usaðivanje vrijednosti djetetu. pa što onda jest?
postoje roditelji koji u vrlo malo vremena i riječi mogu naučiti djecu sve što im treba, a najvažnije je da su im dobri uzori. dijete uči ono što doživljava. na mene moje dijete nikada nije diglo ruku, jer ja nisam na njega. kada ono govori, ja slušam i tako mu pokazujem da mi je važno, te ga učim da ono sluša mene kada ja govorim. pomažem mu različitim situacijama, kod mene je nebrojeno puta vidjelo empatiju, društveno prihvatljiv način izražavanja osjećaja, pristojno ponašanje. vidjelo je i da vičem i ljutim se bez pravog razloga, ali u mnogo manjoj mjeri, nakon čega uvijek slijedi isprika s moje strane. vidjelo je i da sam u krivu, da ne znam sve i da griješim. i treba vidjeti. nitko nije savršen, i svatko ima pravo na pogrešku, pa i ja, i ta djeca sa splitske rive i njihovi roditelji.
ti kažeš da svi, i thompson i mediji i svi imaju veći utjecaj od obitelji ili skrbnika. ja se s time ne mogu složiti i mislim da tu rasprava završava.
Ako su samo roditelji važni, onda je sve što je mlada aktivistkinja napravila pucanj u prazno. Koliko je mladima važno što o nasilju misle članovi banda Ad Astra, i što su oni na koncertu rekli (nemam pojma), toliko je ovaj projekt uspješan. Koliko je debata o nasilju u školi imala pravih argumenata o kojima se može razmišljati, toliko je ovaj projekt uspješan. Koliko je sama Mateja osoba koju mladi žele oponašati, toliko je ovaj projekt uspješan. I jasno, na njegov uspjeh utječe kako su ga kod kuće komentirali roditelji. Ako su rekli djetetu: "Vole glupi, ne bi li i ti mogao tako?", slažem se sa Žnj da su roditelji dovoljno značajni da potpuno ponište učinak ovog projekta.
Kad je nasilnička rulja napala ljude u splitskoj povorci, Rebić je izjavio da su dobili što su tražili. Budući da je razgovor voðen telefonom, a tehnika omogućuje da se telefonski razgovori doslovno reproduciraju, Rebić u svojoj isprici ne tvrdi da to nije rekao, nego da je to bilo »izvučeno iz konteksta«.
Poslužio se, dakle, tipičnom podmetaljkom koja se rabi uvijek kad nečije riječi izazovu masovne kritike i zgražanje. »Novinari su moje riječi izvukli iz konteksta«, to smo čuli tisućama puta. Tako se i Rebić sada žali da su se protiv njega urotili novinari i da je bio izložen »glasu mržnje«.
Pitam, meðutim, u kakvom to kontekstu Rebićevo »dobili su što su tražili« može zvučati išta bolje nego što zvuči izvan bilo kakvog konteksta? To je jedno.
Drugo. Adalbert Rebić je poznati svećenik, teolog, sveučilišni profesor, nekadašnji predstojnik Vladinog ureda za izbjeglice i propovjednik u zagrebačkoj katedrali. Završio je Filozofski fakultet i teološke studije u Zagrebu i Rimu. Nije, dakle, riječ o čovjeku koji je došao od ovaca pa se ne zna izraziti nego o vrlo učenoj i istaknutoj osobi javne scene, kakve osobe nose posebnu odgovornost za svoje istupe. O preciznosti izražavanja u Rebićevom slučaju ne može biti nikakve dileme, jedino može biti riječi o tome da je kasnije s višeg mjesta upozoren zbog svog neljudskog komentara. U takvim okolnostima njegovu ispriku doživljavam kao neiskrenu, neiskrena je zato što je iznuðena.
Treće, neposredno prije današnjeg zagrebačkog Gay Pridea, Adalbert Rebić o homoseksualcima iznova govori kao o ljudima koji »nisu normalni« i koji bi svoju nenormalnost trebali zatvoriti u svoja četiri zida, a ne je iznositi na ulicu. Eksplicitno kaže da njihova seksualna orijentacija nije »pozitivna« pa stoga na nju nemaju pravo biti ponosni iako su upravo riječ ponos (pride) uzeli za ime svoje manifestacije.
Zar takve instrukcije svojim učenicima daje humanist i propovjednik iz katedrale koji u istom dahu tvrdi da on nipošto ne podržava nasilje? Ako neki od njih danas saspu kamenje u povorku, moći će se direktno pozvati na smjernice profesora teologije Adalberta Rebića. Stoga je njegova isprika ne samo cinična, drska i uvredljiva, nego i huškačka. Taj ton ne mogu prikriti maskirne rečenice o ljubavi i praštanju niti to što Rebić »nenormalne« i po njemu prezira vrijedne sudionike Gay Pridea, koji bi se trebali sramiti, a ne ponositi zbog toga što jesu, čak naziva braćom i sestrama.
Dakle, ne, dragi naš i umilni Adalberte. Za ovo nema praštanja, s moje strane svakako ne. Vašim riječima ostajem teško povrijeðena kao graðanka demokratske države u kojoj će se, ako se sada ne suprotstavimo, sutra paliti knjige, kamenovati djeca roðena izvan braka, ljudi »pogrešne« vjeroispovijest i, crnci i politički protivnici.
Link Text (novilist.hr/.../...)