Mrtvaška i djeca

Korisnička ocjena:  / 10
LošeNajbolje 

vrticProšlotjedna epizoda bolesne djevojčice s Ilovika koja je s covidom i radi covida morala po jugu brodom u Lošinj i potom natrag na Ilovik vjerno ilustrira brigu gradonačelnice o djeci s Ilovika u ovoj doista kriznoj situaciji zbog loše izvedbe projekta Mrtvaška. Tog je jutra naše dijete pod povišenom temperaturom prvo sat i 20 minuta plovilo – bolje reći „bulalo se" do Lošinja – da bi nakon pješačenja oko vale do bolnice i obavljenog testiranja, te ponovnog pješačenja natrag na brod, moralo „kontra jugu" ponovno preživjeti oko sat i pol plovidbe do Ilovika. Dijete je pritom izmučeno valovitim morem povraćalo, ispustilo dušu, kako su to mornari opisali, a roditelji gledajući svoje dijete stalno ponavljali „Zašto nam to rade?" 

Upravo ova situacija, a takve su situacije sada svakodnevne, najbolje ilustrira svu težinu laži u demagoškoj mantri „dajemo punu potporu projektu Mrtvaška, a suosjećamo za Ilovčane", koju gradonačelnica uporno ponavlja kao da time objavljuje općeprihvaćenu istinu. Suosjećamo, dakle, ali i dalje činimo isto i nanosimo bol djeci i brigu roditeljima.
Upravo u ovo vrijeme, kako čujemo, lošinjske majke pokrenule su prikupljanje potpisa za peticiju zbog nedostatka vrtićkih mjesta na Lošinju što im uzrokuje ozbiljne probleme: roditelji se ne mogu zaposliti ili pak moraju plaćati „baby sitting", a djeci je uskraćena mogućnost socijalizacije.

Prije dvije ili tri godine, kada je bio raspisan natječaj za mjeru 7.4.1. ruralnog razvoja Grad Mali Lošinj nije aplicirao za izgradnju vrtića, a ove je godine situacija još grotesknija.
Početkom ljeta, upravo na molbu i angažman jednog našeg Ilovčana koji je – sada vidimo – naivno pokušao dati mali doprinos razvoju otoka Lošinja, dva su konzultanta za europske projekte, obojica iz iste riječke firme, gradskim vijećnicima došli predstaviti mjeru 7.4.1. ruralnog razvoja i dati osnovne smjernice kako se u okviru natječaja koji je bio otvoren od srpnja do rujna, javiti i prikupiti što je moguće veći broj bodova koji bi jamčili uspjeh na natječaju.

Za one koji ne znaju, sredstvima toga natječaja mogla se financirati izgradnja dječjeg vrtića. Na raspolaganju je bilo do milijun EUR europskog novca, a udio Grada u sufinanciranju projekta trebao je biti 15%. U dogovoru s gradonačelnicom koja je prisustvovala sastanku obećali su dati ponudu za svoju uslugu što su uskoro i učinili. A ponuda je bila takva da ju je nemoguće odbiti, ili to barem mislimo mi koji gospodarimo svojim novcem i vodimo računa da ne potrošimo niti jednu kunu ako to nije nužno. Prema ponudi, ako Grad ne uspije na natječaju, trošak konzultantske usluge iznosio bi nula kuna. Ako bi Grad na natječaju uspio i dobio europska sredstva, konzultanti bi se namirili iz iznosa kojeg se po samom projektu naplaćuje za uslugu konzultanta. Dakle, i u ovom bi slučaju trošak usluge konzultanta za Grad bio nula kuna.

No tada se događa vrhunac teško shvatljivog besmisla. Grad ne samo da nije prihvatio ovu ponudu, nego ponuditeljima nikada nije čak niti odgovorio što bi nalagala i elementarna pristojnost. Ljudi koji su o svojem trošku doputovali iz Rijeke, predstavili mogućnosti projekta, izgubili čitav dan, nikada nisu dobili niti odgovor da Grad njihovu uslugu, makar i besplatnu, ne želi.

Ne ulazeći u pitanja pristojnosti i pravila pristojnog ophođenja koja gradonačelnici, kako na ovom primjeru vidimo, očito nisu poznata, ovdje se postavlja logičko pitanje: Zbog čega gradonačelnica nije željela iskoristiti europska sredstva koja su bila na raspolaganju ni uz tako povoljne uvjete konzultanata kad vidimo da nedostaje vrtićkih mjesta tako da su roditelji prisiljeni na podnošenje peticije?

„Želite li da tete u vrtiću ostanu bez plaće?"
S obzirom na stanje gradskih financija koje polako isplivava na površinu može se pretpostaviti da je upravo to razlog za opisanu neaktivnost Grada. Grad u osobama od gradonačelnice do njenog zamjenika preko zaposlenika gradske Uprave nije imao znanja i sposobnosti da namakne svojih 15% u projektu. Svi ostali mogući razlozi, bez obzira kakvi oni bili, ne bi mogli biti opravdani uz pretpostavku dugoročnijeg strateškog planiranja i uz ponudu za nula kuna troškova izrade projekta u slučaju neuspjeha.

Vidimo, međutim, ovih dana Gradonačelnicu kako olako, bez odluke Gradskog vijeća i bez trunke okolišanja preuzima obveze financiranja izmiještanja brodske linije Ilovik – Mrtvaška na liniju Ilovik – Mali Lošinj. A to izmiještanje nije besplatno. Ono će do kraja godine Grad stajati oko 120.000 kn mjesečno, a približno isti iznos plaćat će i Županija. Da ne bi bilo dvojbe, ta nova izmještena linija je baš ona linija koja uništava otok Ilovik i ilovačku djecu; to je linija koja djeci s Ilovika onemogućava normalan put do škole, treninge ili izvannastavne aktivnosti u Lošinju, instrukcije iz pojedinih predmeta, učenje stranih jezika, odlazak u kino, druženja s vršnjacima...

Pritom je taksistu koji još uvijek vozi školsku djecu iz Mrtvaške u školu i iz škole na gumenjak u Mrtvaški strogo zabranjeno povesti prijatelja ili školskog kolegu Ilovačke djece koji bi sa svojim prijateljem, školskim kolegom iz klupe, želio otići na Ilovik iz bilo kojeg razloga – zbog druženja, zajedničkog učenja, rođendana, proslave nekog događaja...

Kao što vidimo, gradonačelnica pokazuje puno empatije za investiciju, za izvođača radova i za investitora, ali ne i za djecu, ilovačku, ili onu lošinjsku.

Ne treba stoga čuditi kada na jednoj od proteklih sjednica gradskog vijeća, prilikom rasprave o plaćanju poreznog duga Grada u obrocima, njezin donedavni zamjenik pita vijećnike koji izražavaju skepsu prema takvim rješenjima: „Želite li da tete u vrtiću ostanu bez plaće?" Jer on nam time sugerira da će se u svakoj kriznoj situaciji najprije oduzeti djeci i vrtiću. Sve ostalo ima prioritet.

Ne pomažu gradonačelnici pijarovske poruke koje nakon peticije majki za mjestom u vrtićim gradonačelnica odašilje putem svoje facebook stranice: Obećava grališta za djecu, naknade za novorođenu djecu, pojeftinjenje cijene vrtića ... Brigu o djeci pokazuje se djelima, a ne obećanjima na facebooku. Djela nažalost nema.

Pravilnom smjeru Grada u pitanjima pružanja mogućnosti djeci, kako možemo vidjeti, očito ne doprinosi ni to što su četiri od trinaest gradskih vijećnika radnici u školstvu koji bi, htjeli to oni priznati ili ne, morali imati više sluha i empatije za potrebe djece i njihovo zdravo odrastanje. Zato nije čudno sve ovo što vidimo oko nas. Čudno bi bilo da je drukčije.