Pobjeda klijentelizma na hrvatskim izborima 2020.

Korisnička ocjena:  / 7
LošeNajbolje 

klijentIz hrvatskog političkog života na zadnjim izborima izostala je za 54% birača čak i ta minimalna, groteskna svetkovina demokracije od pet minuta, koliko je potrebno da se zemlja opet povjeri jednoj od konkurentnih političkih elita. Čak 54% birača nije izašlo na izbore, što znači da 54% birača više nema povjerenja u liberalnu demokraciju koja bi trebala biti oblik vlasti u Hrvatskoj. Ova bi brojka morala zabrinuti u prvom redu one koji su na vlasti, a koji su dobili relativnu većinu na ovim izborima – HDZ i njegovu koaliciju, koje tresu korupcijski skandali, ali im građani i dalje daju glasove

Winston Churchill ovako je opisao dobrog političara: dobar političar mora biti sposoban predvidjeti što će se dogoditi sutra, za mjesec dana, i za godinu dana, a zatim mora biti sposoban objasniti zašto se to nije dogodilo!

Slično se dogodilo i našim političkim analitičarima – od devetero njih, kako navodi Jutarnji list neposredno pred izbore od 5. srpnja, osmero ih je prognoziralo podjelu glasova s blagom prevagom Restart koalicije, a svega jedan prevagu HDZ-ove koalicije, ali opet s blagom prevagom.

Oni su svoje prognoze bazirali na nalazima naših agencija za ispitivanje javnog mnijenja, koje su opet svoja istraživanja zasnovale na anketama građana obuhvaćenih reprezentativnim uzrokom: po mjestu stanovanja i po socijalnom položaju. I možda bi se rezultati tih ispitivanja podudarili s krajnjim ishodom izbora, da nije bilo odlučujućeg faktora koji je poremetio i pobrkao sve račune i izračune.

Naime, ovo su bili izbori u Hrvatskoj s najmanjom izlaznošću birača. Svega je 46% birača izašlo na izbore, što je najniža brojka od hrvatske samostalnosti.

Podsjetimo se samo demokratskih izbora od 2000. godine – one prije, održane u atmosferi rata i poslijeratnog autoritarizma, nije moguće usporediti s izborima kakvi su se počeli odvijati nakon 2000., o čemu svjedoče i izvješća OESS-a, Europske unije i međunarodnih vladinih i nevladinih organizacija, "psa čuvara" demokracije, kako se one navode u diplomatskom žargonu.

Dakle, 2000. godine izlaznost je bila 63%, 2003. izlaznost je bila 66%, 2007. izlaznost je bila 59%, da bi 2011. opet porasla na 61%, a 2015. dostigla svoj vrhunac sa 69% birača koji su glasali. Godine 2016. u izvanrednim izborima izlaznost je pala na 52%, da bi se sada izlaznost strmoglavila na svega 46% izbornog tijela.

Dakle, 2020. svega je 46% birača izašlo na izbore – ispod polovice izbornog tijela, što bi u nekim zemljama bilo dovoljno za proglašenje izbora nevaljanim. Doduše, ne u europskim zemljama, jer su europske – razvijene liberalne demokracije – ostavile slobodu svojim građanima da glasaju ili da pak ne glasaju.

Ali, istovremeno, europske liberalne demokracije nisu ostavile svojim građanima slobodu da plaćaju ili ne plaćaju porez – europski građani moraju plaćati porez, ali ne moraju baš glasati, ako neće. Osim, naravno, u Belgiji, gdje je izlazak na birališta građanska obveza, pa tamo nema polemika o visokoj ili o niskoj izlaznosti.

Što se hoće time reći? U prvom redu, neutvrđivanje minimalnog broja birača smicalica je liberalnih demokracija kojom se osigurava političkim strankama da koriste nezadovoljstvo i zasićenost građana patološkim oblicima politike (kao što su demagogija, hipokrizija, manipulacije, korupcija i nasilje) da bi ih pasivizirali.

I tako, da svojom pasivnošću omoguće političkim elitama da neometano vladaju, smjenjujući se alternativno na kormilu države i održavajući klijentelizam i korupciju kao modus operandi.

Groteskna svetkovina demokracije

Slično se dogodilo i u Hrvatskoj. Kao jedan od razloga za nisku izlaznost na izborima mogla bi se navesti i pandemija koronavirusa, ali sudeći prema drugim oblicima kršenja pravila društvene izolacije izgleda da to nije bio presudni faktor.

Na vjenčanjima, sprovodima i na sportskim dernecima hrvatski građani nisu pokazali baš nikakav strah od moguće zaraze, pa tako to najvjerojatnije i nije presudni faktor koji je odredio nisku izlaznost na izborima u Hrvatskoj 2020.

Prije će biti da su elite na vlasti, a s njima i one u klasičnoj oporbi, u duopolu desni centar – lijevi centar, uspjele dekuražirati velik broj birača koji više u izborima ne vidi "svetkovinu demokracije", kako teoretičari liberalne demokracije obično nazivaju izbore, onih pet minuta koliko je potrebno za zaokruživanje kandidata, stranke odnosno koalicije.

Tako je iz hrvatskog političkog života izostala, za 54% birača, čak i ta minimalna, groteskna svetkovina demokracije od pet minuta, koliko je potrebno da se zemlja opet povjeri jednoj od konkurentnih političkih elita.

Čak 54% birača nije izašlo na izbore, što znači da 54% birača više nema povjerenja u liberalnu demokraciju koja bi trebala biti oblik vlasti u Hrvatskoj.

klijentOva bi brojka morala zabrinuti u prvom redu one koji su na vlasti, a koji su dobili relativnu većinu na ovim izborima – HDZ i njegovu koaliciju, koje tresu korupcijski skandali, ali im građani i dalje daju glasove.

To znači da je među građanima prevladao klijentelistički mentalitet, stanje duha u kojemu dominiraju egoistički interesi i oportunizam, a opće dobro je potpuno zapostavljeno.

Nije moguće da javnost ne vidi sve afere u kojima je jedan dio vodstva HDZ-a zaglibio, i da na to ne reagira usprkos tomu što svi ti skandali indiciraju da je riječ o razgranatom klijentelističkom sustavu kojim se zemlja vraća u feudalne odnose, a što ima svoje reperkusije baš u jačanju krajnje desnice.

Weimarska republika Hrvatska?
Usporedba je previše očita s krizom Weimarske Republike u Njemačkoj između dvaju svjetskih ratova i s krizom liberalne demokracije u Italiji dvadesetih godina prošlog stoljeća. U obama slučajevima protestna krajnja desnica jurišala je na vlast da bi je osvojila, slično kao što se Domovinski pokret Miroslava Škore pokušao staviti na čelo krajnje nacionalističke desnice u Hrvatskoj i osvojiti vlast na legalnim izborima.

Ovako niska izlaznost na izborima u Hrvatskoj 2020. pokazuje da desne opcije imaju svoje fanatične pristaše koji izlaze na izbore, dok građanski centar i reformska ljevica ne uspijevaju mobilizirati svoje pristaše da izađu bar na tih pet minuta demokracije, koliko traju izbori.

Bilo bi sasvim drukčije da postoje legalni mehanizmi, koji bi ili pretvorili izborno pravo u građansku obvezu, za što se zalaže i republikanska kritika liberalne demokracije, ili bar da postoji zakonom određeni minimalni izborni kvorum – u našem slučaju bilo bi razumno očekivati da taj minimum bude bar 50% biračkog tijela.

Možda će neka od novih političkih snaga koje su ušle u Sabor, u prvom redu koalicija Možemo i partneri, dati inicijativu da se hrvatski izborni sustav promijeni u tom smislu – ili da se propiše obveznost izbora, ne samo za parlament već i za tijela lokalne samouprave, ili pak da se utvrdi minimalna izlaznost birača kojom bi izbori mogli biti proglašeni legalnim.

Očito nam je potrebna opća, javna rasprava o reformi hrvatskog političkog sustava. Inače će Hrvatska ostati zarobljena ne samo u mreži ideoloških anakronizama, već i u mreži mnogo opasnijeg klijentelizma koji prodire u sve pore hrvatskog društva, i s kojim se većina stanovništva već pomirila i doživljava ga kao – modus vivendi.

Autograf.hr: Damir Grubiša, Pobjeda klijentelizma na hrvatskim izborima 2020.