S obzirom na nedavni angažman gospođe Marije Bebić na raskrinkavanju antifašista i zaštiti imena Malog Lošinja od sramoćenja antifašizmom prikazujemo njezin aktivistički kontinuitet na zaštiti i čuvanju dominirajućih društvenih vrijednosti. U nastavku predstavljamo učenički rad o njenom promicanju antifašizma, bratstva i jedinstva prilikom aktivističkog posjeta lokalnoj odgojno obrazovnoj ustanovi.
Djeco, čuvajte ovo što imamo!
U razred je ušla žena blagih očiju i pogleda, nasmiješena kao i ovaj sunčani dan. Sjedajući za stol pogledom je prešla preko naših radoznalih lica i osmijeh joj zatitra na usnama. To je ona, drugarica Marica Bebić živi svjedok užasne sjene fašizma koja se 1941. godine nadvila nad našom zemljom. Mi se osmjelismo i započesmo s pitanjima.
— Znamo da ste kao dijete bili u logoru. Željeli bismo doznati kako ste tamo dospjeli?
— Kako sam tamo dospjela? Pa, vi znate djeco da je rat počeo 1941. godine. Ja sam tada bila mala i početka rata se sjećam samo kao u nekoj magli. Sjećam se da smo ja, moj otac i moja braća išli cestom za koju sam ja kao dijete mislila da je potok. Trebali smo ići do Petrovca. Međutim tamo nikad nismo dospjeli i zato me uvijek potrese ona pjesma »Na Petrovačkoj cesti«. Dospjeli smo u Staru Gradišku gdje su odvajali djecu od roditelja. Pošto sam ja bila jedino žensko dijete u porodici mene su odvojili. Tada sam imala samo šest godina, a ostala sam sama. Poslije su nas nekakva kola iz Stare Gradiške dovezla u Zagreb gdje su nas smjestili u Zavod za gluhonijeme. Tu su dolazile žene koje su uzimale djecu, ali mene nije nitko uzeo. 16. 4. 1942. dospjeli smo u Jastrebarsko gdje smo i ostali do kraja rata.
— Čega se najviše sjećate iz logora?
— Najviše se sjećam gladi i batina. Te stvari se toliko usjeku u pamćenje da se ja i danas sjećam lica osobe koja me je tukla. To je neizbrisivo za čitav život. Kako smo uspjeli preživjeti? To ne znam. Tko je bio otporan taj je izdržao, a mnogo djece je umrlo od bolesti, gladi, zlostavljanja i batinanja.
— Da li ste u logoru imali prijatelja?
— Ono što sam izgubila u logoru nadoknadilo mi je prijateljstvo između mene i Ljubice. To što se nađe tada u teškim časovima nikad se ne zaboravlja. Mi se posjećujemo i volimo kao sestre, a to u neku ruku i jesmo. Ljubica je i danas živa. Penzionirana je učiteljica. Našle smo se poslije preko novina.
— Recite nam nešto o životu u logoru.
— U Jastrebarskom smo, osim gladi i batina trpjeli i od bolesti. Sjećam se da smo ležali na slami u podrumu nekog dvorca koji je bio veoma mračan. Na groblju ima mnogo djece i na tom mjestu je danas spomenik koji na nas ostavlja poseban utisak. Tu se svake godine skupljaju pioniri iz cijele Jugoslavije, čitaju se radovi, razgovaramo s njima.
— Što su vam davali jesti?
— Jesti? Ja se kruha ne sjećam. Davali su nam nekakvu mutnu kašu i grah po kojem su puzali crvi. Sjećam se da je oko logora bila nekakva ekonomija. Mi smo onako strašno gladni provlačili se kroz žicu, krali repu i jeli travu.
Bili smo užasno gladni. Kao djeca od 5—6 godina zaboravili smo imena, imena svojih roditelja pa čak i svoja imena. Mi smo za čuvare u logoru bili samo brojevi. Ja sam bila broj 29. Sjećam se da su nam dizali košuljice da nam vide spol i onda su nam objesili brojeve od nekakvog željeza. Još i sad postoji u Jastrebarskom jedna bilježnica u kojoj piše: »Predao 32 leša da se zakopaju ...« Dakle, oni na nas nisu gledali kao na živa bića već su se ponašali kao da su predali 32 krumpira, a ne izmučene leševe. Također se sjećam kad se ujutro probudiš onaj kraj tebe je mrtav, a kada će doći na tebe red o tome nismo razmišljali pošto je smrt za nas bila nešto nedokučivo. Sjećam se da je logor bio bombardiran i ja sam imala zamotano oko. Ne znam da li od krhotina bombi ili trahoma. Mi smo se sakrivali pod krevete iako više nismo imali pojam straha. Čekao si da taj dan dobiješ kašu, da preživiš.
— Kako ste dočekali slobodu?
— Dolazak partizana smo dočekali u jednom podrumu. Vrata su se otvorila i u podrum je upao plavokosi mladić i rekao: »Djeco, izađite! Došla je sloboda«. Čudno je to bilo da kad su fašisti osjetili da gube što nisu nas kao dokaze poubijali.
Međutim mi smo ustrašeni i s nepovjerenjem izlazili van, kod partizana. Prva odgojiteljiica bila je Betika Jesih, 18-godišnja partizanka. Došla je kod nas s jednom lijepo obučenom djevojčicom. Zatim su nas očistili, oprali, ošišali, obukli i okupili nas u jednu prostoriju. Malo poslije u prostoriju su nahrupili ljudi i seljanke koje su u košarama nosile hranu. Dobili smo to jelo i tako smo jeli da smo se gušili. Malo zatim dobili smo novu nastavnicu Anku Nosić. Još i sad čuvam njenu svjedodžbu. Mi smo ostali u tom krugu koji je pretvoren u neko prihvatilište.
Sjećam se da smo bili u groznom stanju. Imali srno kraste po glavama, a liječnici su bili tu da nas vrate u život. Tada još uvijek nisam znala za nikog svog. Prvu priredbu održali smo za žene iz okolice. Sjećam se da smo pjevali: »Oca nemam, majke, sestre ostali smo ja i brat. Sve je drugo uništio fašistički krvav gad!« Mi smo gledali u te žene koje su plakale i mogu reći da bi bilo grozno da to sve preživi moje dijete.
Ja sam ostala s Ljubicom. Poslali su nas na liječenje i u Split na oporavak. Znam da smo išle na zračenja, bili smo smješteni u domu »Šiler« gdje smo ostali dva mjeseca. Mene su zatim vratili u Jastrebarsko i tamo su me odvojili od Ljubice. Ona je otišla u dom u Samobor, a ja sam otišla u Klanjac. Pošto sam završila četiri razreda škole, dobila sam svjedodžbu. Uvijek ću biti zahvalna našim upraviteljima koji su činili sve da nam nadoknade roditeljsku ljubav. Mene je otac našao 1947. Ne sjećam se točno datuma. Mogu vam reći da je to nešto neopisivo kada prepoznajete nešto svoje davno izgubljeno. Tek kad se moj otac pojavio, navrlo je sjećanje na moj rodni kraj i pojavilo se ono saznanje tko si i što si. Pošto nam je kuća izgorjela, otac me nije mogao uzeti sa sobom. Tako sam još ostala u domu.
Od nas se očekivalo da postanemo učitelji ili odgajatelji pa sam tako i ja nekakav učitelj. Međutim krenula sam sasvim drugim putem. Poziv me vezao uz ljude jer su oni nadoknadili sve ono što sam izgubila u ratu. Iako smo svašta proživjeli, u sebi ne nosimo mržnju. Malo zatim moj otac je pronašao i drugu djecu, a ja sam krenula samostalno u život jer su se morala moja braća školovati.
— Da li se vi djeca iz logora nekada sastajete?
— Da, naravno. Mnogo prije su nas počeli tražiti radi susreta u Jastrebarskom ali teško se odlučiti za taj trenutak pošto sjećanja na te dane nisu nimalo lijepa. Ali ipak sam se odlučila i krenula u Jastrebarsko. Kad smo došli ptrd taj dvorac i nagrnula su sjećanja i ja sam rekla: »Dopustite da vas ja vodim«. Kad sam vidjela sve te prostorije, zidove, vrata, osjećala sam kao da ponovno proživljavam sve one užasne trenutke. Tada sam rekla da više nikad neću doći na to mjesto. Međutim, ipak sam Jastrebarsko posjetila još četiri puta.
— Kada ste ponovo sreli svoju prijateljicu Ljubicu?
— Pa, mi smo se čule i dopisivale, ali dugo nismo imale prilike da se nađemo. Inače u Jastrebarskom se svake godine održavaju literarni susreti pionira i bilo mi je veoma drago kad sam čula nekoliko radova učenika ove vaše škole.
— Što biste sada poručili nama mladima?
— Što bih ja vama poručila? Pa eto volim vaše priredbe i svečanosti. Zapravo najvažnije je drugarstvo jer se u nevolji poznaje pravi prijatelj. Ne smije se od druga u nevolji okretati glavu već mu pomoći jer kad odrastete bit će vam drago kad se sjetite: »E vidiš ja sam onome pomogao«. Drugo što bih vam poručila je da ne budete pohlepni. Nekada je komad kruha bilo pravo bogatstvo, a kad bih ja kao dijete dobila kruh okretala bih ga sa svih strana prije nego bih ga stavila u usta. Djeco, trebate cijeniti slobodu koju imamo i čuvati bratstvo i jedinstvo.
Zahvalili smo se drugarici Marici Bebić što se potrudila da nam ispriča samo dio od onog strašnog i neizbrisivog događaja koji je na najsuroviji način prekinuo bezbrižnu dječju igru. Ujedno je ovo jedno veliko upozorenje da se takvo što više nikada ne dogodi.
Komentari:
Od koga?
-Vinka mužića, tarcizia Mužića, Gordana Banvina, Đuliana Sokolića, Kreše Lekića
-Sanjina Šolića, Darin Lekića itd.
1) Činjenica da je - kako kažeš - "hrvatski narod žrtva fašističkog i komunističkog zločina" nema ama baš nikakve veze s temom članka pod naslovom »Ako ikako može mi bi bile za fašizam« o prosvjedu skupine žena pod vodstvom M. Bebić, žrtve fašizma, zbog javne uporaba imena Mali Lošinj u kontekstu antifašizma.
2. Činjenica je da u svojim komentarima uporno ponavljaš tezu kako se u Srbu slavi "četničko partizanski pokolj Hrvata", a ne ustanak izazvan ustaškim zvjerstvima u Lici i Istočnoj Bosni.
3.) No činjenica je da M. Bebić to nikada i nigdje nije ustvrdila ni u svoje ni u ime svoje skupine žena, ali predmetom, zazlogom i svrhom prosvjeda skupina žena oko M. Bebić implicitno se izjasnila protiv antifašizma.
Što se iz ovih činjenica može zaključiti? Bebićkin AAFŽ (antiantifašist ički front žena) upustio se u nesuvislu avanturu u potrazi za novom političkom podobnošću što je završilo poput pokušaja pijanih balerina da izvedu piruetu. Sve se pretvorilo u farsu smušenih izjava liderice Fronta i predsjednika Gradskog vijeća, te jedan ironičan novinarski uradak. Ja ću zaključiti da je "Antikomufašist " osoba bliska gđi. Bebić ili nekoj drugoj od članica "Bedema filofašizma" koja tezom o jednakosti svih totalitarizama pokušava opravdati ovaj vrisak negdašnje žrtve fašizma protiv antifašizma. Antifašizma koji se gđi Bebić ukazao u liku plavokosog mladića i rekao: »Djeco, izađite! Došla je sloboda«. Bilo bi zanimljivo saznati je li taj plavokosi mladić za nju danas opančar sa zvijezdom na čelu ili je ostao vjesnik dolaska slobode kao 1983. godine.
Do stradanja Boričevca došlo je kao izravna posljedica četničkog ustanka u Srbu 27. srpnja 1941. koji je kasnije proglašen, slavljen i obilježavan kao antifašistički. Proslava lažnog antifašističkog ustanka i obnova spomenika u Srbu izazvala je mnoge prosvjede i polemike, no prijeporno pitanje su tragične posljedice u Boričevcu. Povijesne činjenice govore o srpskoj pobuni 27. srpnja 1941. po kojoj je za izravnu posljedicu uslijedio zločin u obližnjem mjestu Brotinja, gdje su u jamu bačena 38 Hrvata, svi s prezimenom Ivezić. Najmlađi Jakov imao je 2, a najstariji Luka 82 godine.Zatim slijedi Boričevac. U noći između 1. i 2. kolovoza 1941. g. Boričevljani su bili prisiljeni pobjeći u Kulen Vakuf. Kada su srpski pobunjenici ušli u Boričevac, zapalili su župnu crkvu, palili napuštena imanja i pobili preostalo uglavnom staračko hrvatsko stanovništvo. Počinili su zločine i u ostalim mjestima u okolici. Uz Brotinju i Boričevac, stradala su Poljica, Mišljenovac, Donji i Gornji Lapac. Srbi su 6. rujna 1941. napali i Kulen Vakuf te pobili više stotina izbjeglih Hrvata iz Boričevaca i tamošnjih muslimana. Poslije Drugog svjetskog rata, Hrvatima nije bio dopušten povratak u razoreni Boričevac, a samo mjesto je izbrisano iz popisa naselja SR Hrvatske. Najviše Boričevljana naselilo se u Bjelovar. Računa se da je 1941. prognano, poubijano i raseljeno više od dvije tisuće Boričevljana. Za taj zločin nitko nikada nije odgovarao.Nažal ost, posljedice srpske politike vide se i danas na groblju povrh crkve u Boričevcu. Groblje je posve devastirano u posljednjoj srpskoj pobuni, koja se danas pokušava prikazati žrtvom a ne uzrokom zala. Ni mrtvi Boričevljani nisu izbjegli bijes srpskog etnocida. Masivni nadgrobni križevi sistematski su razbijani, a u kasnijim godinama groblje je prepušteno trnju, korovu i šumu. Danas još uvijek tragovi nadgrobnih spomenika ukazuju na veličinu groblja, koje svjedoči o brojnost mjesta gdje su nekoć živjeli Hrvati.
Pokušaj Antikomufašista da dalje u tekstu činjenicama potkrijepi svoju tvrdnju da se u Srbu ide na proslavu partizansko četničkog pokolja navodeći manje-više poznate činjenice koje je u tekstu od 27.07.2016. u tekstu u Jutarnjem listu potvrdio povjesničar dr. Hrvoje Klasić profesor na filozofskom fakultetu u Zagrebu oko prijepora šta se događalo tih ratnih godina ali potpuno izostavljajući kako profesor kaže „širi kontekst“ također govori o namjerama osobe koja to prenosi. A širi kontekst bi bio - citiram profesora:
- Odmah nakon uspostave NDH kreće stravičan teror prema Srbima i Židovima. Oni su proglašeni nepoželjnim građanima. Počelo je s deportacijama, a vrlo brzo kreću i masovni pokolji. Jedan takav pokolj krajem lipnja i početkom srpnja 1941. na području Like i Korduna provodi Vjekoslav Luburić sa svojim ustašama. Ova akcija čišćenja rezultirat će oružanim ustankom stanovnika tog kraja. On nije bio motiviran nekom ideologijom, bilo komunističkom ili četničkom, nego prvenstveno borbom za opstanak. Ljudi u tom kraju oružano su se organizirali kako bi spasili vlastitu egzistenciju – ističe Klasić. Organizaciju ustanka preuzima Komunistička partija. Na čelu ustanka bio je Hrvat Marko Orešković, no golema većina ustanika uopće nije spadala u komuniste. Isto je, ističe Klasić, vrijedilo i za četnike.
- Pojavljuje se teza da je cilj pobune u Srbu i okolici Donjega Lapca bio protuhrvatski, što implicira da je NDH bila hrvatska država protiv koje se nije smjelo boriti. A to je vrlo opasna teza, kao što je i opasno nekoga osuđivati što se pobunio protiv NDH – ističe Klasić. On napominje da su se tijekom ustanka dogodili zločini nad Hrvatima motivirani osvetom zbog ustaških pokolja.
- Da su Srbi toga kraja za cilj imati protjerivanje Hrvata, pitanje je zašto to nisu učinili u Kraljevini Jugoslaviji, kada su imali svoga kralja, vojsku i žandare, nego su čekali Nezavisnu državu Hrvatsku da započnu s tim projektom. To jednostavno nije logično – zaključuje Klasić.
Zanemariti činjenicu da je Hrvatska 50 godina slavila u Srbu dan ustanka protiv fašizma i reći da je netko tamo išao na proslavu partizansko četničkih pokolja je valjda danas vrlo popularno kao što je nekada bilo poželjno pričati neke druge priče i kao što sam rekla govori o karakteru protagonista.
Senjske žrtve događaj je koji se zbio 9. svibnja 1937. u Senju, kada su srpski žandari bez ikakvog povoda pucali na skupinu mladih Gospićana koji su s hrvatskom zastavom došli u Senj. Tom prigodom žandari su ubili sedam mladića i djevojaka, a još preko 50 ranili.
U Senju se toga dana održao koncert hrvatskog pjevačkog društva “Trebević” iz Sarajeva. Održao se i zbor posvećen Matiji Gupcu i (tada već pokojnoj) braći Radić u organizaciji HSS-a, pred čak 6,000 nazočnih. HSS-ovci su se uobičajeno kritički osvrnuli na protuhrvatsku politiku režima, a sudionici zbora potom su se mirno razišli gradom. Povorka je pjevala hrvatske pjesme, a iz kamiona su Ličani veselo klicali Senjanima. Pri prolasku četvrtog kamiona Gospićana, u kojemu je 33 mladića i djevojaka uz tamburice pjevalo “Hajd’mo, hajd’mo, narode, pod barjak slobode” zapovjednik žandara, kapetan Koprivica, dao je znak rukom, na što je kaplar Besedić ispalio paljbu iz svoga revolvera. Kod gostionice “Nehaj” iz pušaka i strojnica pucalo je još 19 žandara. Na mjestu je poginulo 5 civila:
Tome Nikšić
Nikola Bevandić
Marko Smolčić
Katica Tonković
Frane Jelača
Dok su teško ranjeni i istoga dana podlegli ranama:
Jakov Milković
Pere Frković
Službena izvješća nastojala su žrtve prikazati kao “ustaše, frankovce i komuniste”, no prema izjavama očevidaca, žandari su ovaj događaj unaprijed pripremali. Stradali rodoljubi pokopani su nakon dva dana u Gospiću, dostojanstveno, na velikom sprovodu.
Zanimljivo je, međutim, primijetiti i da se ovom prilikom spominju Ustaše kao kolokvijalni pogrdni naziv za tobožnje “hrvatske ekstremiste”, iako će tek 4 godine kasnije isti postati poznati u javnosti. Ta činjenica pokazuje svu zatupljenost i slijepu, besmislenu i praznu nomenklaturu projugoslavensk ih i velikosrpskih medija u posljednjih sedam do osam desetljeća, kojima su svi Hrvati “ekstremisti i ubojice”, i koji su pomogli stvoriti velikosrpsku ideju, istu onu koja je obilježila naše krajeve neizbrisivim krvavim tragom zločina nad Hrvatskim narodom…
Autor: Juraj Njegovan pl. Balen
Bode u oči da su osobe kojima smeta antifašizam na otoku jaaako bliske crkvi.
Tvoje pitanje je nešto nad čime bi se morali zapitati oni koji negiraju partizanski pokret, a to nisam ja.
koliko nas bi u ogledalo moglo pogledati u oči neko svoje staro "ja" iz '85 i preživjeti
(anti)fašizam je bio to, za vic se gubila glava a kasnijih godina samo na dugotrajnu robiju. Gola glava se čuvala, seljaci su često znali tko je točno i u koju šumu/jamu/jarak odveo njihove najmilije i cijeli život dok nismo srušili taj režim su živjeli kraj ubojica svoje rodbine i znali su gdje su pokopani (bačeni) njihovi rođaci ali nisu smjeli ni otići zapaliti svijeću.
Područje Jugoslavije drži neslavan rekord, to je jedino područje gdje je više civila život izgubilo nakon rata nego tijekom rata.
U zapadnim zemljama koje nisu okusile (anti)fašizam isto je bilo osvete i ubijanja ali možda 8% od (anti)fašističk og krvoprolića.
Vidite i da naši vjerodostojni aktivisti za ljudska prava i slobode do 1991 nisu smjeli pomoliti glavu ispod kamena a kad je došla sloboda odjednom su krenuli hrabro kritizirati za svaku glupost.
Ako mislite da je problem u njoj, varate se. Ona to radi jer može. A može zbog vlasti koja je cijela tako sklepana i vas koji ništa ne poduzimate da dotična ode na trajekt u katranu i perju...
Šteta je što se i te žene nisu uključile u raspravu ali su vjerojatno zaključile da se ne isplati raspravljati na ovakvom nivou.
I prosječan srednjoškolac bi prepoznao skroman nivo pismenosti za skupinu žena "angažiranih u zdravstvu, predškolskom odgoju, te udrugama" kako su predstavljene javnosti.
Trebalo je hrabrosti za to jer je imala puno za izgubiti ali ipak ova obrazovana žena je uspjela postići da se njena istina uspije objaviti i proći nezamječena kraj partijskih cenzora.
Unatoč zvjerstvu ustaškog režima kao takvog, ŠTO NITKO NE SPORI, u ovom slučaju se iz teksta jasno vidi (iz usta gđe Babić a ne novinarke):
- ni u jednom trenu ne spominje CILJANO UBIJANJE djece;
- navodi jasno da cilj ustaša nije bio ubiti nego UDOMITI djecu, ona je bila u grupi koju nisu uspjeli udomiti;
- jasno navodi da su djeca umirala, od GLADI I BOLESTI, često preko noći, a ne nasilno;
- jasno navodi da nisu bile zarobljene jer su slobodno izlazile van i VRAĆALE SE;
- djeca su bila hranjena i liječena u skladu s mogućnostima ali REDOVITO;
- partizani su BOMBARDIRALI dječji dom a časne su ih liječile potom (zavoj kod oka);
- alternativa točki iznad je da su ustaše bombardirale svoj logor a da su im partizani stavljali zavoje???;
- ideje o klanju i ubijanju dobili su od partizana (pjesmice koje su morali pjevati) te pjesmice nisu smislila djeca;
- daje do znanja da su bile mala djeca i da je većina sjećanja sekundarno sjećanje koje im je nametnuto kasnije;
- daje do znajnja da je 4 godine (!) preživjela u "ustaškom logoru" kao i mnoga druga djeca, što bi značilo da ustaše ili nisu željele pobiti djecu ili su u tome bile jako nesposobne (?!) jer je kroz logor prošlo preko 2000 djece od koje je oko 700 preminulo...
- provocira kroz pitanje zašto ih ustaše nisu pobile kod povlačenja da sakriju dokaze. Dokaze čega?
Svatko tko čita tekst s razumijevanjem i tko uzme u obzir da je intervju dan u vrijeme kad se istina nije smjela iznositi, mogao je zamijetiti ove između redaka prikrivene činjenice.
To puno govori u duetu sa znalcem Kapelijem ide rasprodaja.To je prije radio Kotromanović ali bez Kapelija.
Mašala ?
U pitanju je prodaja, zato je i drug Miha bio viđen u odjelu na dodjeli nagrada za otočne prozvode svašta.
E moj Cappelli nisi imao muda otići u dalmaciju, tamo su ljudi malo konkretniji i direktniji, znaju što hoće.
Da je pisalo nešto o "antifašizmu", to bi se već lakše poguralo jer "antifašizam" zapravo znači komunizam/marks izam i zapadni slobodni svijet - koji je porazio fašizam i nacizam, nikad nije bi "antifašistički".
Međutim rasprava koja se povela otkrila je da "antifašisti" ne samo da ne žale za nevinim žrtvama do kojih je došlo u poraću nego je i zapanjujuća upornost kojom vjeruju komunističkim pamfletima koji su objavljeni u bivšem režimu kao i zastrašujuća lakoća opravdavanja civila, zarobljenika, žena i djece...
..podsjećam, na današnji dan kojeg se mnogi sa sjetom sjećaju, da je Jugoslavija ostala zabilježena kao jedina zemlja koja je broj žrtava u 2. svj. ratu namjerno lažno prikazala većim da bi dobila veće reparacije.
Malo sam guglao temu, izgleda da i Jastrebarci žele da se istina konačno dozna a ima i svjedoćenja Marićinih "kolegica":
jaska.com.hr/.../...
Smatrao bih korektnim da se na stranici objavi i ovo viđenje svjedoka tog vremena, kad se već imalo obraza objaviti "viđenje" ubojica sa Velopina.
Oprostite, često zaboravim kome se obraćam. Sad mi je tako neugodno.
- Onaj tko u mladosti nije ljevičar i buntovnik, nema srca. Onaj tko u starosti nije desničar i konformist, nema pameti.
Tebi je mozak još uvijek ostao iza željezne zavjese.
Josif Visarionovič Staljin, ili Iosif Besarion (Soso) Džugašvili (gruzijski: Iosseb (Soso) Besarionis dze Džugašvilii, იოსებ (სოსო) ბესარიონის ძე ჯუღაშვილი, ruski: Иосиф Виссарионович Сталин) (Gori, Gruzija, 21. prosinca 1878. - Moskva, 5. ožujka 1953.), bio je sovjetski političar, državnik te komunistički diktator.
U doba njegove vladavine Sovjetski Savez se je razvio iz nazadne poljoprivredne zemlje u svjetsku silu. Unatoč napredovanju Sovjetskog Saveza, on je bio odgovoran za smrt oko 20 milijuna ljudi.[1][2][3] Napravio je mnoge čistke u Crvenoj armiji i time joj smanjio borbenu moć.[4] Kao ključni partner Nacionalsocijal ističke Njemačke kroz Pakt Hitler-Staljin[ 5][6], a kasnije kao partner zapadnih saveznika imao je odlučujući utjecaj na početak i tijek Drugog svjetskog rata te poslijeratno oblikovanje Europe. Tijekom njegove vladavine, ubijeno je deset milijuna ljudi u gulazima i tijekom političkih progona diktatorske vlasti te od posljedica i zabluda ekonomske politike. Glavni je krivac za Holodomor, u kojem je isplaniranim genocidom, ubio od tri do pet milijuna Ukrajinaca.
Povijest četničkih udruženja seže u 1921. kada je u Beogradu osnovano prvo takvo udruženje. Prvotni četnički krugovi u tridesetim godinama 20. st. okupljeni su pod geslom „za kralja i otadžbinu“. Prepoznatljivi po šubarama s kokardama i četničkom značkom na prsima četnici su još tridesetih godina počinili niz nasilja i ubojstava Hrvata nailazeći na osudu širega hrvatskoga i dijela srpskoga stanovništva. Četničke zastave bile su posvećivane u pravoslavnim crkvama, a sastojale su se od crnoga polja s bijelom mrtvačkom glavom i natpisom „Za Kralja i Otadžbinu“. Budući da su se smatrali čuvarima Kraljevine Jugoslavije i njezinoga državnoga poretka.Prve veće četničke formacije u Hrvatskoj osnovane su tijekom listpada 1941. na području Kninske krajine. Radilo se o pukovima „Petar Mrkonjić“ sa sjedištem u Strmici (oko 700 četnika) i „Onisim Popović“ sa sjedištem u Biskupiji (oko 600 četnika), dok je u južnoj Lici tijekom studenoga 1941. ustroje n puk „Kralj Petar II“ sa sjedištem u Srbu (oko 500 četnika). Navedeni su pukovi u proljeće 1942. objedinjeni u novoosnovanu Dinarsku četničku diviziju (oko 3500 četnika) koja je imala zadaću sjedinjavanja četničkih vojnih snaga. Krajem 1942. u Hrvatsku je, kao pojačanje Dinarskoj diviziji, prebačeno oko 3200 hercegovačkih i istočnobosanski h četnika (Trebinjski i Nevesinjski korpus).
PS
Inače, Fidel Castro nije učio za svećenika. Pohađao je jezuitske obrazovne ustanove, latinoamerički Jezuiti su bili pod snažnim utjecajem marksističkog učenja o socijalnoj pravdi povezujući ga s Isusovim učenjem.
"Fidel Castro, the Marxist revolutionary who ruled the Western Hemisphere's only communist state, acknowledged later in life that he was deeply influenced by Catholic teaching and welcomed a succession of popes to Cuba.
Despite carrying out repressive measures against the church in the wake of the 1959 Cuban Revolution, and then being excommunicated, Castro, who died Friday, saw himself as leading a struggle with some of the same noble aims as those of Christianity — including humility and concern for the poor.
"I believe Karl Marx could have subscribed to the Sermon on the Mount," he said in a long interview with a Brazilian priest published decades ago. But he added that the historic Catholic Church had been used "as a tool for domination, exploitation and oppression for centuries." Hranitelju tuljana, pazi što pišeš. Lošinj nije baš takva kulturna i politička vukojebina da bi nam se svima moglo prodavati bebićizme pod bubrege.
Međutim, Churchill sigurno nije izgovorio ni ovo o liberalima i konzervativcima jer u mladosti je bio konzervativac, a od 35. godine do kraja života liberal.
Toliko o vjerodostojnost i navoda kojim nas, pozivajući se na autoritet najvećeg Britanca u povijesti pokušavaš uvjeriti da je M. Bebić u mladosti bila ljevičar i buntovnik sa srcem koji se, eto, danas opametio i postao konformist pridruživši se istjerivačima đavola antifašizma.
No svi znamo da u njenoj mladosti antifašizam nije bio izraz buntovništva nego vrlo često konformizma, pa možemo zaključiti da je i tada bila pametni konformist. A kad se promijenila društvena i politička klima svom pametnom konformizmu dala je samo drugi predznak i ono što je nekoć slavila i hvalila počela je progoniti. Zbog njene "churchillovske " pameti, desničarstva i konformizma antifašizam je na Lošinju postao buntovništvo zbog kojeg se čak saziva gradsko vijeće.
"Socijalizam je filozofija propadanja, kodeks neukosti i evanđelje zavisti. Njegova jedina vrlina je podjednako dijeljenje bijede."
"Što dalje pogledaš unazad, to ćeš dalje vidjeti unaprijed."
Winston Churchill
Ljevicu i desnicu imaju sve demokratske zemlje bez obzira kako se u kojoj zemlji zovu samo što ljevica u demokratskim zemljama nema nikakve veze sa masovnim zločinima kao kod nas.U većini europskih zemalja ja bih bio najtvrđi ljevičar ali kod nas postoje samo dvije frakcije komunista ,jedni otvoreno podržavaju komunističke zločine i politiku a drugi to rade u rukavicama.
Godine 1924. iz Liberalne stranke prelazi u Konzervativnu stranku i iste godine postaje ministar financija. Na toj dužnosti ostaje sve do 1929. godine.
Dodaj komentar