Osorski glazbeni vrt Daniela Marušića

Korisnička ocjena:  / 0
LošeNajbolje 

Daniel MarušićU znak sjećanja na čovjeka koji je u Osoru stvorio čudesno ljetno utočište i s vremenom najvažnije odredište hrvatske umjetničke glazbe i glazbenika, a osorske uličice i trgove uresio brojnim likovnim odrazima i odljevima glazbenih odjeka. U zemlji koja ionako ne zna što bi s brodogradilištima, valjda će se naći barem jedan propeler i za spomenik Marušiću i njegovu djelu - i filmskom i glazbenom, piše Branimir Pofuk u Jutarnjem listu.

U svom nekrologu Danielu Marušiću, kolega Jurica Pavičić spomenuo je rasprave oko toga koliko je redatelj “Malog mista” bio kongenijalno zaslužan, a koliko mu se ta antologijska televizijska serija “dogodila slučajno”.

Netipično za članke u tužnom povodu nečije smrti, ovaj je bio vrlo kritički nastrojen, štoviše, umrlom se umjetniku ponešto oprezno i predbacilo. Primjerice, da je dvojbeno “pokušavao maksimizirati svoju ulogu u odnosu na Smojinu, te potencirati političke probleme koje je imao zbog navodne subverzivnosti serije”.

Ipak, Marušiću je, kao zasluga koju se ne može zanijekati, priznat “lucidni casting ‘Malog mista’, te izbor ne preveć poznatih glumaca poput Asje Kisić i Karla Bulića koji su napravili epohalne uloge”. Daniel Marušić bio je silno temperamentan čovjek. Neki bi to vjerojatno nazvali i prijekom naravi. Žestoka rasprava i svađa, pa i s najboljim prijateljima - ili s njima pogotovo, nipošto mu nije bila strana. I zato vjerujem da bi njega, tamo gore, od svih nekrologa i tronutih nadgrobnih govora danas više veselila poštena svađa oko njegova lika i djela. Pogotovo ako bi perje poletjelo između dvojice novinara istih novina.

Doista, ništa se od Marušićeva kasnijeg televizijsko-filmskog opusa, kako kaže kolega Pavičić, vrsnoćom nije približilo “Malom mistu”. Ali, poštenja radi, u takvoj se argumentaciji, koja uzgred spominje i politički razlaz Marušića i Smoje 1990-ih, mora utvrditi kako “Malom mistu” do koljena nije ni “Velo misto”, također na Smojin scenarij, ali s drugim redateljem.

Ipak, dan nakon posljednjeg ispraćaja Marušićeva pepela na Mirogoju, lamatanje njegovim imenom u prepirci glazbenog kritičara s filmskim možda je odviše neprilično. Ostavimo Marušića Smoji i svima ostalima na drugoj strani koji su se sigurno već bili zaželjeli njegova oštrog jezika i borbenosti.

Tužnu sam vijest neku večer prokomentirao s Marušićevim školskim kolegom, splitskim skladateljem Petrom Bergamom. “Bio je puno viši i snažniji od mene, ali dobro sam mu razbio nos”, s nježnošću se prisjećao još jedan Dalmatinac vrele krvi svog fizičkog obračuna s Marušićem u gimnazijskim danima.

A malo što tako dobro govori o tim prošlim vremenima i tadašnjoj razini hrvatske građanske kulture kao razlog te tučnjeve: Spinoza! Uvođenjem jednog skladatelja u priču, dovodim napokon ovaj tekst u glazbeno okruženje i u drevni grad Osor na otoku Cresu.

Daniel MarušićKomunističkom režimu bili su nakon 1971. subverzivni i “Malo misto” i sam Marušić koji je dugi niz godina ostao u svojoj struci nepodoban za bilo kakav ozbiljniji angažman. S vremenom kojeg je odjednom imao na pretek i svojom silnom energijom, te da ne bi, kako je sam govorio, “šenuo pameću”, stvorio je u Osoru čudesno ljetno utočište i s vremenom najvažnije odredište hrvatske umjetničke glazbe i glazbenika. Nema iole važnijeg skladatelja od kojeg za Osorske glazbene večeri nisu naručivane nove skladbe, kao niti iole važnijeg hrvatskog solista i ansambla koji tamo nije nastupao. I sve to u širokom, upravo morskom zagrljaju s glazbom i glazbenicima velikog svijeta.

Neka filmašima njihove dvojbe, ali za hrvatsku glazbu Marušićev je odlazak u svakom slučaju nenadoknadiv gubitak. Da bi održali i nastavili ono što je u Osoru započeo i 34 godine vodio on jedan, morat će silnu volju i snagu upregnuti mnogi.

Osim glazbom, Marušić je osorske uličice i trgove uresio brojnim likovnim odrazima i odljevima glazbenih odjeka. Osim o ljubavi prema hrvatskoj glazbenoj baštini, neke od skulptura govore i o Marušićevoj snalažljivosti. Kada je 1982. umro Jakov Gotovac, Marušić je smjesta privolio Mariju Ujević da se prihvati izrade spomenika, a potom krenuo tražiti materijalnu pomoć. Ravnatelj creskog brodogradilišta prepoznao ga je kao “čovjeka od ‘Maloga mista’” i dao mu dva stara brodska propelera. Od njih je izliven Gotovac u prirodnoj veličini koji danas već kao starosjedilac sjedi u hladu osorske katedrale.

U zemlji koja ionako ne zna što bi s brodogradilištima, valjda će se naći barem jedan propeler i za spomenik Marušiću i njegovu djelu - i filmskom i glazbenom.

Marušića sam doživio kao borbenog branitelja slobode misli i izražavanja. No, to za sebe s pravom kažu i oni koji brane Thompsonovo pravo nastupa na trgu čije su kavane bile Marušićev dnevni boravak. Zato u Marušićevu kulturnom domoljubnom radu treba naglasiti i ono što je još važnije od same slobode misli: brigu o njihovu sadržaju. Jer, nije svaka slobodna misao ni dobra ni vrijedna, dok lijepe i pametne misli čine smisao slobode.