Mudonje i oni koji imaju muda
/ 0
- Detalji
- Kategorija: Zaštita mora
- Objavljeno Četvrtak, 01. 03. 2007.
- Andreja Gregorina
Osvrt Andreje Gregorine na nedostatak građanske hrabrosti i savjet onima koji pišu prijave u ime Eko Kvarnera, te želje za što manje mudonja, a što više onih koji imaju muda.
Zahvaljuje svima koji se trude da sve ne ode k vragu, i najavljuje poziv na suradnju jer u tijeku je još jedna devastacija . . .
Nedostatak građanske hrabrosti smatram jednim od glavnih razloga nefunkcioniranja sustava. U društvu koje je kapilarno premreženo korupcijom i gdje je neophodno postojanje političke volje za rješavanje bilo kojeg ozbiljnijeg problema, supervizija građana čini mi se uporišnom točkom za promjenu bilo koje vrste.
Problem je što konformistička gomila sa sizifovskom upornošću čeka da netko Drugi odradi taj nezahvalan posao. Na Lošinju su to vrlo često eko aktivisti, što i nije neka novost, međutim, sve interesantiniji postaju modaliteti pritiska kojima pribjegavaju oni koji ni po koju cijenu ne žele izgubiti svoju komotnu anonimnu poziciju.
U tešku kategoriju ubrajam one koji pišu prijave, ali ne potpisuju sebe nego Eko Kvarner.
Tako sam početkom veljače dobila zamolbu od strane Lučke kapetanije Rijeka da upotpunim neadekvatno napisanu prijavu (koju nisam napisala) kako bi me obavijestili o rezultatu inspekcijskog nadzora (koji me ne interesira).
Kratko objašnjenje: Eko Kvarner ne postoji zbog rješavanja međususjedskih sporova oko međa, ograda, molića, nadstrešnica, nadograđenih apartmana, nego se bavi stvarima od javnog interesa.
Istovremeno dobronamjeran savjet svim onima koji namjeravaju u buduće pisati prijave u ime Eko Kvarnera: ako želite da vam prijave djeluju autentično potrudite se da budu birokratski pismenije i semantički utemeljenije.
U drugoj grupi nalaze se oni "hrabriji". Oni nazovu nekog vašeg prijatelja i održe mu bukvicu na vaš račun jer, eto, on je svjedočio devastaciji, a vi niste ništa poduzeli. Čim prijatelja zamolite da od očevica zatraži osnovne generalije o mjestu, vremenu i sudionicima, naš goropadnik pretvara se u gluhonijemo biće sklono amneziji. Tada na nama ostaje da priču pokušamo rekonstruirati do razine primjerene za procesuiranje.
Jer iako nas neki smatraju direktnim duhovnim potomcima renesansnog univerzalnog čovjeka, mi nismo prirodni baštinici multidisciplinarnog znanja, nego pojedinci spremi uložiti vlastito vrijeme i energiju u edukaciju o zbrinjavanju otpada, štetnosti golfa, zračnim lukama, kamenolomima, marinama, zaštićenim područjima, žičarama.
Tu su i oni koji nas prozivaju iz pozicije virtualne anonimnosti koju pruža ova web stranica. Za njih se ne trudimo dovoljno, sram nas bilo, a i ono što radimo, naravno, radimo vođeni privatnim interesima. Uostalom, čak kad bismo uspejli rješiti sve ekološke probleme na otoku, nismo rješili problem droge, socijalne nejednakosti, a i Karadžić i Mladić su još na slobodi...
Ponovno kratko objašnjenje: mi nismo komunalni redari, građevinski inspektori, zaposlenici lokalne samouprave ili lučke kapetanije, odnosno nismo državni službenici koji su plaćeni iz proračuna i odgovaraju poreznim obaveznicima, nego volonteri koji u okviru svojih mogućnosti pokušavaju nešto napraviti.
U posebnu, graničnu skupinu ubrajam one koji aktivistima pišu anonimna pisma. I dok je sadržaj takvih pisama redovno banalan i plauzibilan (vikendaši, kurve, jugonostalgičari, ateisti, Srbi, muslimani i sl.), stil je vrlo interesantan i varira od psovačko-kavanskog, pa sve do uglađeno-trubadurskog. Neželjeni humoristični efekt u svakom je slučaju zagarantiran.
Za pisce ovih pisama nemam nikakvo objašnjenje, njega će morati potražiti kod neke stručne osobe, recimo psihijatra.
Za kraj mogu samo svima nama poželjeljeti što manje mudonja, a što više onih koji imaju muda, a takvih, na sreću, još uvijek ima dovoljno da sve ne ode k vragu, i ja im se ovim putem zahvaljujem na suradnji. Na žalost poziv na suradnju biti će za par dana objavljen i na ovim stranicama s obzirom na to da je u tijeku još jedna devastacija.