Siromaško pravo - na vrbi svirala

Korisnička ocjena:  / 0
LošeNajbolje 

Pravda Hoće li aktivisti nevladinih organizacija, ako im se netko u budućnosti obrati za pravnu pomoć, zbog toga ići u zatvor? Novi prijedlog zakona o pravnoj pomoći kaže da – hoće. Do sada su nevladine organizacije otprilike dvjesto tisuća puta godišnje savjetovale, uglavnom ljude bez prebite pare ili "krivog" etničkog prezimena, kako da ostvare svoje pravo na sudu ili pred vratima države, ali ta je pomoć često puta bila puno šira od pravnog savjeta, piše Feral Tribune.

Besplatnu pravnu pomoć od sada će moći davati jedino odvjetnici koji su to do sada činili tek sporadično, a nevladini aktivisti koji su pomagali u stotinama tisuća slučajeva siromašnima to će moći jedino ako imaju pravni fakultet i položen državni ispit. Područje besplatne pravne pomoći opasno se suzilo, kao i kategorija onih koji tu pomoć zaslužuju. Odluku o tome tko ima pravo besplatnom pristupu sudu, donosit će tijela općinske uprave izdavajući takvom klijentu "uputnicu", a pravo na podmirenje troška cijelog postupka imat će samo oni podnositelji zahtjeva čija ukupna obiteljska primanja ne prelaze 2300 kuna. Novi zakon bit će poligon za zloupotrebe i korupciju, smatraju pravnici i nevladine organizacije

Hoće li aktivisti nevladinih organizacija, ako im se netko u budućnosti obrati za pravnu pomoć, zbog toga ići u zatvor? Novi prijedlog zakona o pravnoj pomoći kaže da – hoće. Do sada su nevladine organizacije otprilike dvjesto tisuća puta godišnje savjetovale, uglavnom ljude bez prebite pare ili "krivog" etničkog prezimena, kako da ostvare svoje pravo na sudu ili pred vratima države, ali ta je pomoć često puta bila puno šira od pravnog savjeta.

Ljudima koji su što zbog rata, što zbog divljeg kapitalizma, ostali bez igdje ičega, često neukima, a još češće izbezumljenima, ove organizacije su pomagale da se uopće orijentiraju u labirintu administrativne procedure kojoj nema kraja i u šumi institucija koje su s nekom maćehinskom natmurenošću dočekivale ove građane trećeg reda. U olovna vremena Tuđmanov režim je ovakvu pomoć NGO-a nazivao "neprijateljskom djelatnošću" ako se radilo o Srbima, iako je u pitanju bilo golo preživljavanje staraca i starica kojima se pod noktima nazirao pepeo njihovih spaljenih kuća, a kada je napetost malo popustila, pravni savjeti "prezrenima" svih nacionalnosti su proglašavani – nadripisarstvom.

Prijedlog zakona o pravnoj pomoći koji se prvo zvao "Prijedlog zakona o besplatnoj pravnoj pomoći", kiselio se u ladicama Ministarstva pravosuđa tri godine nedostupan javnosti jer je država očito shvatila da će za bilo kakvu pomoć sirotinji morati odriješiti kesu, a onda je prijedlog ovog ljeta iznenada osvanuo u Saboru jer je netko iz Bruxellesa došapnuo da bez ovog zakona ulaska u Evropu – nema.

Sve u svemu, prijedlog zakona kaže da će pravnu pomoć od sada moći davati jedino odvjetnici, područje pravne pomoći opasno se suzilo kao i kategorija onih koji tu pomoć zaslužuju. Nevladine organizacije koje pomažu onima koji nemaju ni za kruh ni za odvjetnike, poslale su seriju pisama Ministarstvu pravosuđa, Vladi i premijeru Sanaderu osobno, s ozbiljnim primjedbama na tekst prijedloga zakona, ali osim jednog kurtoaznog pisma ministrice pravosuđa Ane Lovrin – do sada nije odgovorio nitko.

U čemu je problem? Koalicija od dvadesetak nevladinih organizacija za ljudska prava traži da se prijedlog zakona povuče iz saborske procedure i otvori javna rasprava jer ako se taj zakon usvoji, on neće pomagati najsiromašnijima, nego će ih gurnuti u još veće probleme. Prema mišljenju aktivistice GONG-a Arijane Vele i Sandre Benčić iz Centra za mirovne studije, inače obje diplomirane pravnice, "zakon preusko tretira područje za koje građani mogu dobiti besplatnu pravnu pomoć dok sva druga područja ostaju u nadleštvu monopola odvjetničke komore i skupih tarifa pravnog zastupanja koje je ta komora sama sebi propisala".

Kolika je tarifa za silovanje?

Naime, prema članku 5. prijedloga zakona, (besplatnu) pravnu pomoć mogu dobiti osobe u statusnim pitanjima, od državljanstva do dokazivanja očinstva, u radnom pravu i pred trgovačkim sudovima, ali ne na primjer – žrtve svih tipova nasilja. Parnični postupak ostaje i dalje u ingerenciji procjene sudova tko je siromašan a tko ne, a u kaznenim procesima vrijedi – zakon o odvjetništvu. Primjera radi, hrvatski sudovi su u 2005. odobrili samo tisuću tristo besplatnih zastupanja i oslobađanje od sudskih troškova u nešto više od 3000 predmeta što je u odnosu na nekoliko stotina tisuća molbi za pomoć nevladinim organizacijama zanemariv broj.

Usput rečeno, praksa "uredovnih dana" kada su sudovi jednom tjedno davali besplatne savjete strankama, ukinuta je u Hrvatskoj prije deset godina kao "socijalističko naslijeđe" iako se ta praksa provodi u Austriji dva puta tjedno do dana današnjeg, a dobro upućeni se sjećaju da se ukidanje besplatnih savjeta na sudovima nekako poklopilo s – novim zakonom o odvjetništvu.

"Građani lošeg imovnog stanja ne smiju biti ograničeni u tome za koje će im se vrste predmeta pružiti pravna zaštita o trošku države jer se time derogira njihovo Ustavom zajamčeno pravo na pristup sudovima... Njima se besplatna pravna pomoć mora pružiti u svim predmetima i pravnim stvarima te ih država ne smije ograničavati odredbama ovog Zakona", stoji u pismu Vladi koje je potpisala koalicija nevladinih organizacija. Dok član HHO-a Žarko Puhovski smatra da je zakon "napisan kompliciranim, nerazumljivim i birokratskim jezikom od čega će biti malo koristi", profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu Alan Uzelac, koji je 2004. bio član radne grupe za izradu prijedloga zakona, u razgovoru za Feral ističe da je prijedlog zakona "od samog početka bio mišljen tek kao novi sloj na torti postojećih zakona, a ne kao sustavni način rješavanja pitanja pristupa sudovima najsiromašnijih slojeva". "Do sada smo imali neke zakonske odredbe o pomoći koje praktično nisu funkcionirale, a sada ćemo imati praksu u kojoj zakon neće funkcionirati", smatra Alan Uzelac.

Uputnica za korupciju

Pitanje na koje upozoravaju i stručnjaci i nevladine organizacije jest kako procijeniti tko je zaista siromašan i tko će takve odluke donositi. Naime, prema prijedlogu ovog zakona odluku o tome tko ima pravo besplatnom pristupu sudu donosit će tijela općinske uprave izdavajući takvom klijentu "uputnicu", a pravo na podmirenje troška cijelog postupka imat će samo oni podnositelji zahtjeva čija su ukupna obiteljska primanja manja od iznosa najniže mjesečne osnovice za obračunavanje poreza, koja sada iznosi 2298 kuna.

Dok nevladine aktivistice Sandra Benčić i Ariana Vela upozoravaju da "pravnu pomoć temeljem ovog zakona neće moći ostvarivati, na primjer, majka dvoje studenata koja ima mjesečni prihod od 4000 kuna i živi u iznajmljenom stanu koji plaća s režijama 2000 kuna", profesor Uzelac tvrdi kako će zakon o (besplatnoj) pravnoj pomoći biti poligon za zloupotrebe i korupciju. "Razmišljanje da će takav korisnik prvo stajati u redu pred činovnicima općinske uprave - koji će se prema ovom 'siromaškom pravu' odnositi s pozicija 'vladarske veličanstvenosti' - da bi dobio 'uputnicu' za predmet u kojem će, na primjer, tužiti susjedno tijelo općinske uprave radi diskriminacije i lošeg postupanja - prilično je nerealna ideja".

"S druge strane taj organ, kronično zatrpan poslovima i papirima, daleko je i od problema koji muče tog čovjeka i od tijela koje bi trebalo voditi postupak pa ostaje da se krajnje formalnom metodom procijeni imovinsko stanje klijenta što će predstavljati model pretplaćen na zloporabe u atmosferi korupcije koja cvjeta upravo u tijelima državne uprave", smatra naš sugovornik.

S obzirom da je sama ideja države u zapadno-evropskim društvima još od Rousseaua shvaćena kao solidan javni servis, praksa besplatne pravne pomoći, na primjer, u Engleskoj govori o tome da ona košta jednako koliko i cijeli pravosudni sistem zajedno jer čak ni srednji slojevi u toj zemlji nemaju dovoljno novca za plaćanje advokata.

Pogled na hrvatski prijedlog zakona o pravnoj pomoći nakon prvog čitanja u Saboru i nakon ozbiljnih primjedbi u javnosti - koji, usput rečeno, u članku 2. između ostalog kaže da se "podnositelj zakona ne smije povlašćivati po osnovi socijalnog položaja" - govori o tome da je on sastavljen iz pozicije interesa državnih tijela, Ministarstva financija i odvjetničkog ceha te da je korisnik pravne pomoći ostao – na zadnjem mjestu.

Na kraju kao i na početku: što će biti s nevladinim organizacijama koje su i do sada pružale neke oblike pravnih savjeta siromašnim građanima?

Idealno loša praksa

Prema prijedlogu zakona, u članku 41., udruga može pružati pravnu pomoć "kada pruži dokaze da je osigurala pružanje pravne pomoći od strane osobe koja ima diplomski studij prava, ima položen državni stručni ispit ili drugi odgovarajući ispit..." protiv čega načelno NGO-i nemaju ništa protiv, ali ono što je sporno jest opseg poslova i – opći ton.

Naime, kontradiktorno je da se predlagači pozivaju na dosadašnje široko humanitarno iskustvo nevladinih organizacija u potrebi kreiranja zakona, a onda im u nekoliko škrtih rečenica propisuju dužinu štapa budućeg djelovanja.

Što se stručnosti tiče, nije realno da baš svaka šuša u NGO-ima daje pravne savjete, a u slučaju Srpskog demokratskog foruma, u svih sedamnaest njegovih ureda rade diplomirani pravnici, suci i odvjetnici, najviše zato jer su devedesetih – masovno izbacivani s posla.

Generalno gledano, tamo gdje zakon i odvjetnici posljednjih petnaest godina nisu željeli ni primirisati stizale su nevladine organizacije u pomoći nevoljnim ljudima. Zamislite starca iz Gornjeg Hrastovca, na nesreću Srbina, koji mora stići do četrdeset kilometara udaljenog Dvora na Uni autobusom koji ide jednom u dva dana da bi ostvario pravo na povrat kuće, mirovine i zdravlja a ne zna ni što ga je snašlo i kome se treba obratiti jer većina službenika za njega nema vremena.

U stotinama tisuća takvih slučajeva bez obzira na nečija krvna zrnca pomagale su nevladine organizacije i to silno iskustvo ne samo da nije honorirano novim zakonom nego predlagačima ne predstavlja razumnu i korisnu sponu za odnos države i krajnjih korisnika.

"Čak i kada bi zakon bio idealno napisan, nevladinim organizacijama u domaćim uvjetima ostaje puno posla u prostoru između neukih službenika i neukih stranaka", smatra Srđan Dvornik, direktor Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava. Takva praksa partnerstva države i nevladinih organizacija gdje se razmjenjuje iskustvo i entuzijazam jednih s formalnom nadležnošću drugih, poznata je posvuda po Evropi, naročito u području ostvarenja socijalnih prava, ali domaći prijedlog zakona o pravnoj pomoći nije očito napisan s tom namjerom.

Sužavajući područje pravne pomoći, ograničavajući prava krajnjih korisnika nemogućim imovinskim cenzusom i lišavajući se usluga nevladinih organizacija, država je pokazala da sebe još uvijek ne doživljava kao javni servis, nego kao labirint cehovskih interesa pa će i zakon o (besplatnoj) pravnoj pomoći na kraju postati – na vrbi svirala.