Ne postoji ljubak i umiljat način kritike

Korisnička ocjena:  / 0
LošeNajbolje 

slika2Temeljna vrijednost na kojoj počiva odnos države i civilnog društva jest neovisnost civilnog društva

„Tko financira ovu lakrdiju pitam se kako je moguće da se iz udruge koje financira grad može toliko i nonstop otrov širiti protiv iste.“ Gornji navod iz komentara na ovoj web stranici jedan je od mnogih koji stavljaju u korelaciju kritiku i činjenicu financiranja iz proračunskih sredstava, podržavajući tezu da je onaj tko financira neupitno u pravu. Drugi u diskusijama često rabljen izraz jest sukob interesa, primijenjen na udruge. Ako udruga ili njeni pojedini članovi javno zastupaju neki određen interes prepoznat kao „svoj“ (primjerice "sebičan" interes da mu u mjestu gdje se budi cvrkuću ptice ili ne bruji teška mehanizacija), tada kao kontraargument često biva potegnuta sintagma sukob interesa.

Logika ovih tvrdnji proizlazi iz nepriznavanja činjenice da su vlasnici proračunskih sredstava građani, a trenutačna vlast tek servis koji obavlja javni posao za građane, gospodareći proračunom i ostalim resursima zajednice na način što se naziva brigom dobrog gospodara . . .

Sredstva, dakle, namijenjena za djelovanje i aktivnosti udruga, nisu sredstva stranaka ili koalicija na vlasti, nego sredstva građana. Vlast nije privatni donator, nego upravljač javnog novca u javnom interesu.

Je li u interesu javnog dobra, dakle građana, raspoređivati sredstva za rad udruga, napose udruga koje artikuliraju jasno prepoznatljiv interes i koje kritiziraju institucije?

Pogledajmo kako udruge definira Zakon o udrugama: „Udruga u smislu ovoga Zakona je svaki oblik slobodnog i dobrovoljnog udruživanja više fizičkih, odnosno pravnih osoba, koje se, radi zaštite njihovih probitaka ili zauzimanja za zaštitu ljudskih prava i sloboda, te ekološka, humanitarna, informacijska, kulturna, nacionalna, pronatalitetna, prosvjetna, socijalna, strukovna, športska, tehnička, zdravstvena, znanstvena ili druga uvjerenja i ciljeve, a bez namjere stjecanja dobiti, podvrgavaju pravilima koja uređuju ustroj i djelovanje toga oblika udruživanja.“

Nacionalna strategija stvaranja poticajne okoline za razvoj civilnog društva navodi: “Među sadržajnim vrijednostima najznačajnije su aktivnosti civilnoga društva koje pridonose oživotvorenju najviših vrednota ustavnog poretja u Hrvatskoj, a to su sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav.“

 Legalno je, legitimno, čak i poželjno, dakle, udruživati se radi zaštite probitaka, uvjerenja, ciljeva i prava. Svojih i tuđih.

U Hrvatskoj postoje brojne organizacije koje djeluju na zadovoljavanju interesa svojih članova (sport, rekreacija...) i one koje djeluju u interesu javnog dobra (ljudska prava, zaštita okoliša...). Općine, gradovi i države, kao i međunarodne institucije i integracije (barem one koje funkcioniraju na načelima liberalne demokracije), ne samo da podnose i dozvoljavaju rad udruga, nego podupiru njihov rad na brojne načine.

U Hrvatskoj djeluje Ured Vlade RH za udruge („koji obavlja stručne i druge poslove iz djelokruga Vlade Republike Hrvatske, a u vezi sa stvaranjem uvjeta za partnerske odnose i međusektorsku suradnju s nevladinim, neprofitnim sektorom u Republici Hrvatskoj; Ured prati rad i djelovanje udruga, te stvara pretpostavke za transparentno financiranje programa udruga...“ (Uredba o Uredu za udruge), Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, Savjet za razvoj civilnog društva, donesena je Nacionalna strategija stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnog društva, financira se rad udruga koje djeluju za javno dobro ...

Zašto sve to? Zato što udruženi građani djeluju kao stalni promatrač i kontrolni mehanizam vlasti, nadzirući procedure u kojima se donose odluke, preispitujući s mnogo različitih aspekata sadržaj donosenih odluka i nadzirući provedbu tih odluka te istražujući njihove posljedice na zajednicu.

Društva u kojima postoje razvijeni ovi kontrolni i korektivni mehanizmi smatraju se demokratičnijima, jer je veća uključenost građana u javne procese, a željeni smjer stalnog rada na preispitivanju i širenju prostora za razvoj civilnog društva je taj da država sve više ima ulogu medijatora i partnera, a sve manje isključivog kreatora društvenih i ekonomskih promjena.

Temeljna vrijednost na kojoj počiva odnos države i civilnog društva jest neovisnost civilnog društva. To znači da država / županija / općina / Grad mora osigurati slobodu izbora vrijednosnih i interesnih orijentacija građanki i građana, te slobodu njihova javna izražavanja i djelovanja.

Druga temeljna vrijednost je pluralizam i prakticiranje razlika. Uzimajući u obzir ovakvu jasno deklariranu i zakonima potvrđenu opredijeljenost hrvatskog društva, postavljanje pitanja koje je uvodno pitanje ovog teksta je odraz neznalaštva i prostakluka.

Ne postoji ljubak i umiljat način da se izrekne kritika. Kritika, preispitivanje odluka i procesa donošenja odluka, davanje alternativnih prijedloga i javno prezentiranje toga procesa i rezultata dragocjen je način participiranja u zajednici i vrijedan oblik suradnje u kreiranju javnih politika, mada sve to nije tako lako primiti kao što je lako primiti laskanja i pohvale.

Činjenica da Grad Mali Lošinj jest sufinancijer (nekih od) udruga koje se na ovaj način bave unapređenjem života u zajednici upravo je vrhunski dokaz da vlast aktivno oživotvoruje Nacionalnu strategiju razvoja poticajnog okruženja za razvoj civilnog društva, da je sposobna biti demokratična i djelovati na povećanju socijalnog kapitala.

Dakle, vlast od javne kritike, javnog dijaloga, javne konfrontacije mišljenja i uvažavanja i podupiranja onih koji monitoriraju politički proces može imati samo korist i dobitak.

Kad bi nekim slučajem vlast Grada Malog Lošinja uskratila financiranje udruga, što sugerira uvodno pitanje, napravila bi ogroman korak unazad i time demonstrirala sirovu silu, neznanje i nedemokratičnost, autoritarnost i želju da se civilno društvo pacificira, što nije uspjelo niti jednom režimu čak niti upotrebom vojne sile.

Onaj tko proklamira ovakve stavove ne samo da je protivnik razvoja građanske participacije, nego je loš saveznik vlasti, jer je poziva na korak koji bi joj donio skandal u nacionalnim razmjerima i gubitak potpore u zajednici.