Okrivljeni Vlado Grbin o događaju 1991. godine

Korisnička ocjena:  / 4
LošeNajbolje 

sVlado Grbin, pripadnik JNA na službi u Malom Lošinju optužen za ubojstvo dvojice pripadnika hrvatske teritorijalne obrane, Mladena Bujačića i Rifeta Mustića u listopadu 1991. godine javio se prikazom svoje verzije događaja u vidu komentara uz napis objavljen o toj temi. Objavljujemo ga kao zaseban članak.

Optužnica za ubojstva iz 1991. godine

 

UVOD  

Prošlo je punih sedamnaest godina od tragičnog događaja 16.10.1991.godine u Malom Lošinju i nadam se da će početak suđenja olakšati akterima događaja osećaj krivice pa ma kakva bila konačna presuda.

Kako drugima ne znam, ali meni, mojoj porodici i mojim prijateljima neću morati objašnjavati novinarske izmišljotine a ni čaršijske priče po kojima sam bio krvoločni kapetan, niški specijalac, od kojega se vojnicima od pogleda ledila krv u žilama i koji je na Mali Lošinj došao da izazove ratni sukob i mučki ubije i zasjede sa jednog metra čoveka koga sam porodično poznavao i ljude sa kojima sam se sretao u gradu i pregovarao da odigramo utakmicu i da prekratimo situaciju koja nije nikome bila draga a ni potrebna.   

Sve što se desilo malo je drugačije prikazano u javnosti i glasilima a ćitajuči optužnicu vidim da je i ona u tom duhu pa me sve to pokreće da se uključim u suđenje te da se prestane braniti svaki potez u stvaranju hrvatske države koja je toliko koštala da neznam koji manijak bi danas to mogao da poželi. Sam sam se javio sudu u Rijeci , tražio veselu sutkinju Iku Šarić, koja mi je inače predložila da dođem malo u Rijeku na dva tri mjeseca, dao sam adresu u Beogradu a ona meni ime advokata koji mi je po službenoj dužnosti dodjeljen. Odlučio sam da se branim na svoj način jer čitajući optužnicu vidim da je tako izmješana da nema logike da se razumiju izjave svjedoka a kamo li da se shvati cjeli događaj koji treba da se rasvjetli zbog istine , mrtvih i živih a prije nastavka želim da se izvinim porodicama poginulih zbog žrtava koje nisu bile potrebne 16.10.1991.godine. Možda će suđenje doći do istine pa makar i ona nekom neće odgovarati. 

KAKO JE POČELO 

Hladnokrvni ubica rođen je kao mali Jugosloven u komunističkoj porodici od oca Grbin Josipa, Ližnjanca i majke Žulićek Đurđe rođene u Lepoglavi selo Borje. Djetinjstvo i najljepši dio života provodi u Jugoslaviji i završava sve škole, osnovnu u Medulinu, vojnu gimnaziju u Zagrebu i Mornaričku tehničku akademiju u Splitu. U svom rodnom gradu obavlja pionirske dužnosti , omladinske i partijske, danas nepopularne ali tada prestižne a danas se ne bavim politikom, osim ako se ovo ne zove politika. Na ponosno prezime Grbin pala je ljaga a da se historija malo poigrala drugačije i da je ne pišu pobjednici, danas bi poginuli bili, teroristi koji su izazivali opću opasnost a kapetan Grbin, alijas niški specijalac, ližnjanac, otac troje male djece, danas četvero velike, junak koji je spriječio rat na ostrvu i izazivanje opšte opasnosti, hrabrim izlaganjem svog mladog života za interese najljepše zemlje na svijetu JUGOSLAVIJE. Al bi tašta bila ponosna na mene pošto sam srpski zet, a danas i ponosni građanin Srbije koja jedina liči na staru Jugoslaviju.   

A da juče sam sreo u sred noći na Novom Beogradu starog Jugoslavena iz Medulina sa bijesnim autom pulske registracije. Nisam odolio da se ne javim a kad ono kolega iz akademije , građevinski preduzetnik . No da se vratimo tamo gde treba. 

Završetkom mornaričke akademije u Splitu počinjem da radim u Puli na Fizeli kao poručnik mornaričko-tehničke službe sa zvanjem diplomiranog inženjera, konstruktora minskog i protivminskog oružja. Nakon stažiranja uz veliko protivljenje tada majora Hamid Islambašića postavljen sam na dužnost Načelnika radionice za remont mina u 2.mornaričko tehničkom skladištu. Na Mali Lošinj odlazi moj klasić poručnik Mehić Zaim koga ja 1991.godine službeno menjam u kritičnom periodu. U Puli obavljam i dužnost predsednika omladine garnizona Pula, dobivam dva sina i stan na Vidikovcu 7 od 92 kvadrata koji mi je sticajem ratnih okolnosti zajedno sa namještajem oteo vjenčani kum. Za vreme normalnog rada i života u Puli dolazim na dužnost u službi u kojoj skladište mina i goriva tj.kasarna Velopin potpadaju pod našu komandu u Puli. Prije rata 1991.godine u više sam navrata odlazio na Mali Lošinj službeno po stručnoj i vojničkoj liniji. Blokadom kasarne Velopin u septembru 1991.godine došlo je do situacije da se to važno minsko i skladište goriva nalazi pod formalnom blokadom dobrovoljaca ili ti ga tada ZNG, a da su u kasarni sa 25 vojnika ostali vječito pijani komandir koji pije sa komandantom dobrovoljaca Topićem i zastavnik koji ima čir. Ostali su junački pobegli, a među njima i Mustić Rifat i vodnik Nikolić iz Niša. 

Okolnosti u garnizonu su bile takve da je garnizon Mali Lošinj bio spreman da se čelni ljudi predaju, potpukovnik Mužinić, kapetan Reza (političar), bezbednjak slovenac (Borut). U vreme kada postoji blokada plovidbe na sjevernom jadranu za mornaricu je skladište mina i 500 tona goriva bilo od velikog značaja. Uz pomoć civilnih lica sa Malog Lošinja komanda 5.Vojnopomorskog sektora rešava situaciju proterivanjem gore navedenih lica smjenom na komandnim dužnostima. Brodom dolazim i ja u Velopin a Mehić u Pulu na Fizelu. Postupam po naređenjima komande i dovodim jedinicu u stanje borbene gotovosti u skladu sa situacijom. Ispred kasarne se nalazi pet rovova na 70 metara i tridesetak lica u maskirnim uniformama koji nas preko nišana gledaju dok se mi kao golubovi šetamo dvorištem kasarne. Oblačim vojsku u maskirne uniforme , reorganizujem šemu obezbeđenja i po naređenju komande postavljam potezno minsko polje oko kasarne. O tome je komanda garnizona obavjestila sve strukture vlasti na otoku. Prvog dana po dolasku u kasarnu Velopin otvorio sam kapiju i rekao vojnicima da do dva sata tko god želi može da ode a posle toga će se postupati po pravilima službe.   

U tim prvim danima hapse me na dogovorenom izlazu u grad samovoljna grupa na čelu sa vodnikom Toni Jovanovom u Hotelu čikat. Drže me tri sata na ulici sa uperenim puškama, prvo me vrbuju pa pljuju, prijete i sprovode u kasarnu vila Rijeka kod njihovog šefa kapetana Topića koji ih psuje , samnom se ispriča kulturno i uz intervenciju komandanta garnizona pukovnika Kravića puštaju me u kasarnu Velopin. Za vreme boravka u kasarni Velopin dolaze nam Željko Krulić zvani Grom i Valter Dajčić. Snimaju stanje u kasarni i pozivaju nas da igramo sa njima fudbal. Pri tome svaku noć prilaze kapiji ispod vile Flora i dozivaju vojnike da se predaju. Na jednom kraju minskog polja netko od ZNG je postavio osigurače na tri potezne mine unutar žice. Ja sam ih uočio i na jednom dugom razgovoru sa njihovim kapetanom (kuvar iz marine) upozoravam na njihove noćne aktivnosti koje smo uočili. Govorim mu dva dana pre kritičnog događaja da na svoju ruku izvode gluposti koje mogu da budu kobne. Tu mu spominjem Muju karatistu koga sam prepoznao po trapavim koracima u blizini kapije noću. Za vreme razgovora sa kapetanom njegovi momci njih šest me drže na nišanu. Kad sam to rekao kapetanu pozvao ih je glasom a nakon toga opsovao i otjerao sa mjesta, tj kocke i rampe za zabranu prolaza vozilima. Rekao je da će povesti računa o samovoljnom ponašanju te grupe i da komanda nema veze stim . Ja sam mu prenio da je u toku priprema za transport i demontaža 130 mina od po 700 kg eksploziva , te da vadimo po celu noć prenosna punjenja i da nemamo živaca da se igramo sa budalama koje na svoju ruku hoće da se dokažu te da se može desiti da netko u strahu reaguje . Osim toga noću se izdavalo gorivo brodovima kao i krcanje brodova sa minama i naoružanjem. Ja danima nisam uopšte spavao a zengovci su napuštali rovove oko 22.30 i odlazili na piće u kafić trojka. Zvanično i fizički u toku noći nitko nije držao blokadu . Grupa koja izvodi akciju u tragičnoj noći se samoorganizovala, otela kontroli i izvela akciju koja im nije uspjela (na moju sreću i sreću tko zna koga još) .  

A BILO JE OVAKO 

Vraćam se iz grada sa odobrenog izlaza od dva sata sa telefona oko 20.30 časova i ispred ulaza u dvorište vile Flora primećujem teget plavi reno četiri, po priči vlasništvo Željka Krulića zvanog Grom (borac iz Kostajnice i Vukovara, kako je sam rekao). Prolazim preko rampe i kocke prema kasarni. U rovovima nema nikoga, hrabri borci otišli u kafić a neki izgleda u akciju koju su u izjavama djelimično priznali kao prihvat vojnika koji će da pobegnu te noći. O tome se ništa nije govorilo a u javnosti još uvjek stoji samo mučko ubistvo iz zasjede iz čista mira. Glavni organizator ove sulude akcije Željko Krulić je preživio i iz izjava je priznao da je nešto ranije došao na mesto tragedije da proveri bezbednosnu situaciju kao da smo se mi šetali po njihovom teritorijum van žice svaki dan i po noći. Možda je krivo što sam ja od ranije poznavao teren pa sam u mrkloj noći imao hrabrosti uopšte da pređem žicu. Nije li to logično da se u mraku ljudi boje osim ako ja kao niški specijalac nisam bio krvoločan pa išao da izazivam sudbinu na jedan metar od tri puške i u sred grupe po mojoj procjeni od oko 7 zengovaca.Možda je kriva i tu neka mađarica iz hotela Čikat. Da skratim usrao sam se tek kad sam sjeo na klupu u kasarni i od prestrašenog vodnika P. Ž. Tražio da mi da pivo. Popio sam ga u društvu sa pijanim Fejzić Ibrahimom iz okoline Tuzle, tada kerovođom koji je taj dan opijen u kafiću od strane Željka i Valtera izostao ili dezertirao oko 13.30 i nije nahranio kerove. Inače je saslušan u našoj istrazi, dobio par pljuski i iz vojske otpušten 10 dana ranije u Kumboru. Nešto mi se čini da živi u Sloveniji i bilo bi logično da se zamolbenim putem pozove kao svjedok jer ga Hektor Alaburić spominje kao mladog vojnika sa kojim je razgovarao pokojni Mustić Rifat o tome da će se četiri vojnika predati njemu a medju njima i onaj koji zna mapu minskog polja. Inače je taj samo nosio mine a šemu polja sam crtao ja lično i predao je komandi po kojoj je uspešno i bez greške izvršeno razminiranje prilikom povlačenja iz kasarne. Smešno mi je bilo kad je vrli inženjerac Babić, koji je promenio sve zastave i zakletve meni lično u Kumboru rekao da je sve bilo savršeno lako razminirati po šemi ali da sam zaboravio da skinem tri osigurača na zadnjim minama. Napred sam naveo da su nakon postavljanja mina neki momci na svoju ruku stavili osigurače. Stražar mi je rekao da je po danu netko prilazio visokog stasa i uperivao pušku u njega, a to mi liči na Željka Krulića koji se hvalio da je omirisao rat. Uz njega se stalno vukao kao milo dijete Valter Dajčić i djelovao mi je kao da mu je rođak ili da Željko stanuje kod njega. U izjavama oko akcije kobne noći Valter Dajčić vodi psa, vjerovali ili ne po imenu Boton, kojega MUP vraća u kasarnu Velopin. Odakle taj pas Valteru Dajčiću i šta je bilo sa ostala dva psa u kasarni saznaćemo po redu događaja. Možda i u MUP-u znaju nešto o psu kojeg su vratili u kasarnu Velopin.  

ORGANIZACIJA ODBRANE 

Ulazim u kasarnu i jedan od komandira me izveštava da je oko 13.30 pobegao kerovođa Fejzić Ibrahim, tj nije se vratio sa izlaza. Zastavnik, sada u penziji živi u Kraljevu, preuzima lično obezbeđenje na ulaznoj kapiji a ja dajem uzbunu vojnicima na stražarskom obezbeđenju obzirom da su mi vojnici Petar Petrović i Mazlu Demirov rekli da se četiri vojnika spremaju da noćas pobegnu sa naoružanjem i bombama. Isti se nalaze kao rezervno odeljenje oko 400 metara od spavaonice. Sa vojnicima u spavaonici ostavljam mladog vodnika i tražim dobrovoljce koji će samnom da zauzmu položaj u dirigovanom minskom polju. To je po pitanju obezbeđenja postala slaba tačka odbrane jer je to polje po noći isključeno a prostor od 200 metara koliko je udaljeno potezno minsko polje pokrivaju psi za koje je utvrđeno da je kerovođa Fejzić Ibrahim pobjegao te u nekoj situaciji isto obezbeđenje može da se naruši. Taj osećaj sam imao u podsvjesti a sami događaji kasnije u noći su to upravo potvrdili jer je taj deo izabran za izlazak i ulazak u kasarnu, a pozvani da pomogne pokojni Mustić Rifat je verovatno kao bivši starešina trebao kroz taj prostor koji je štićen kerovima da uđe ili da izvede vojnike. Ostale namjere mogu da prepustim mašti ili glavama budala koje su ovu tragičnu akciju svojevoljno organizovale. Srećom nije se desilo ništa po štetu pripadnika kasarne. Na osnovu lične procene bez ikakvih širih informacija o onom što se dešava samoinicijativno sam pitao grupu vojnika u spavaonici tko će dobrovoljno samnom da legne u dirigovano minsko polje jer sam već uočio da se na levom krilu rovova, tj iznad betonske kocke čuje motorola. Postalo je jasno da se nešto dešava u prostoru vile Flora i ograde kasarne prema kerovima. Zvukovi su bili razni ali se moglo osim motorole ćuti i kretanje po kamenju koje se u mrkloj tišini lepo čulo. Zračna udaljenost je manje od sto metara. Oko 21.45 u dirigovano minsko polje zalego sam sa tri vojnika i pratio sta se desava. Vojnicima sam naredio da nitko nesmije da puca a kad nešto bude ja sam taj koji komanduje. To sam naredio iz opšte bezbednosti kao i delikatnosti situacije u kojoj se pretpostavljalo da bi u bilo kakvu aktivnost mogao biti uključen i kerovođa koga su po priči sklonog piću vrbovali. Sve podatke saznao sam od vojnika koji kažu da su ga napili i namestili mu neku ženu iz hotela Čikat. Ono što sam kasnije utvrdio da je bio pijan i da je došao po civilku jer su mu obećali pasoš za Švajcarsku.  

Nasumično pucanje je time otpadalo a razvoj događaja je bio takav da smo nakon zauzimanja položaja u dirigovanom minskom polju i ležanja više od sat vremena čuli iz šume u delu gde su vezani kerovi cičanje kerova i neko komešanje. Pomislio sam na kerovođu jer bi inače psi lajali na nepoznata lica. Nisam znao šta se desilo i nakon nekog vremena su uz protupožarni kameni zid prošla paralelno sa žičanom ogradom neutvrđena lica na udaljenosti od nas oko deset metara. Vidljivost je bila nikakva i ništa nije imalo smisla da se učini s obzirom da je postojala moja sumnja da je sa grupom i kerovođa Fejzić Ibrahim. Osim zvuka motorole i kretanja po kamenoj podlozi ništa se nije drugo moglo čuti. Nagib terena i borova šuma odavali su potpuni mrak i tada donosim odluku da izađem iz minskog polja kroz ogradu kasarne u dvorište vile Flora na svjetlo ulice koja prolazi od hotela Čikat prema kasarni. Tada kažem vojnicima da ne pucaju i da ćemo na svjetlu vidjeti šta se desilo i po mogućnosti uhapsiti lica koja vršljaju oko kerova. Nisam mogao da imam predstavu o svemu šta se odigralo ali se zato kasnije odvilo sve kao na filmu. Dolazak u dvorište vile Flora je bio jako napet jer smo dvorište prepuzali i činilo mi se da se čuje škripanje fišeklija od bombi. Situacija je bila potpuno nepoznata i neočekivana kao što će se i desiti. Straha je bilo ali u tom momentu kao da nije postojao. Spontalno smo se postavili ja na vrata vile, Mazlu Demirov do mene iza stuba od vrata Petrović do njega i Anđić kao krajnji uz ogradu. Samo sto smo stali na opisanu poziciju u sjenci dvorišta ispred nas je protrčao Fejzić Ibrahim ulicom sa zengovskom kapom na glavi sedam osam metara iza njega Željko Krulić crno namazan po licu i iza njega četiri metraValter Dajčić sa psom. To se dešava ispred nosa a isti nas ne vide jer su na svjetlu a mi u sjenci. Kraj mene Demirov komentariše vidi ga Ibro, a odmah zatim kad je protrčavao Valter Dajčić sa psom Demirov kaže pa ovo je naš pas Boton. Boton je inače bio najbolji pas u kasarni po pitanju čuvarske službe . U momentu mi je sve sinulo, u crno namazani Željko Krulić , Fejzić sa maskirnim kačketom koji trči prema kasarni i pas Boton koga vodi Valter Dajčić, očito je da su ta lica i bili uz ogradu kasarne kod kerova. Kasnije je Fejzić u vojnoj istrazi izjavio da je gladnim kerovima prišao on sa Željkom Krulićem dao im hranu da ih zatruje a Botona je poveo sa sobom jer je on jedini i valjao. Psa Botona je kasnije policija vratila u kasarnu. U momentu opisanog pretrčavanja ja odlučujem da iskoračim iz kapije vile Flora i da komandujem Željku Kruliću i Valteru Dajčiću da stanu i da se predaju. Taj iskorak iz kapije je na svetlo ulice otkrio pušku i moj deo tela u maskirnoj uniformi koji je primetila nadolazeća trojka koja se kretala oko 12 metara iza Krulića i Dajčića. Ranije ih nisam mogao primjetiti jer je u blizini ograde vile Flora bio parkiran reno 4 koji je zaklanjao deo vidika. Odustao sam od namjere da komandujem da se Krulić i Dajčić predaju jer je dolazak troje zengovaca sa puškama pod 45 stepeni bio direktna pretnja da se hapšenje izvrši bezbjedno. Lica su naišla kao ss patrola u ratu i sa kačketima su me asocirali na drugi svjetski rat. Kad sam se povukao u sjenku vrata vile Flora trojka je spustila puške prema kapiji. Išli su dugim i brzim koracima i predpostavljam da je razlog što nisu pucali bio taj što nisu znali tko je na vratima a vjerovatno nisu ni pretpostavljali da je neka budala izašao iz sigurnosti žice među njih. Išli su u pravilnom vojničkom poretku pravo na mene . U toj situaciji tri su puške bile uperene u mene i do samog zadnjeg metra nisam znao šta da radim. Prošlo mi je kroz glavu svašta, vojnici koji su samnom, deca, žena . Na oko 1,5 metara otvorio sam rafalnu paljbu s leva na desno i natrag do kraja okvira od 30 metaka. Lica nisu odmah pala jer su pogođena u visini prsa. Bili su jedan do drugoga uz rame i kako sam kasnije doznao došli iz centra za obuku Artatore. O tome govori i Alaburić da su oko 22.30 otišli u Lošinj. Gledao sam sliku Alaburića u novinama, ne mogu da prihvatim priču da je njemu metak skinuo kapu a ostali su pogođeni sa ukupno 55 metaka. Pamtim da nisu odmah pali a zid ga je stitio samo od Demirova. Tri coveka su bila tacno ispred mene i kad sam promenio okvir nitko se nije pomerao. Sacekao sam da vidim dali ce netko da reaguje. Bombu sam bacio u trenutku zamene okvira sa municijom da bi dobio na vremenu jer su Krulić i Dajčić otrčali sa kerom iza kamene ograde, zida hotela čikat prema mestu odakle se čula motorola i očekivao sam otvaranje vatre. Hektorovo učešće u akciji mi nije jasno jer ono što on izjavljuje nema veze sa događajem. Da li su mu utvrdili tragove baruta na uniformi, da li zna sa koje strane se nalazio u trojci prema kapiji i ogradi odakle je pucano. Kako je moguće da se ispali trideset metaka rafalno s leva na desno pa levo pa desno da dvojica dobiju po pet šest pogodaka u visini pluća, jetre i srca. Kako ga je mogao zastititi zid kad se pucalo sa vrata vile i sva trojica su pala istovremeno i nitko nema rane u glavu a Alaburiću pala kapa. Procenjujem da Alaburić nije bio u trojci već netko treći ili možda neki stranac pa se nije mogao prijaviti. Ako pak je Hektor preživio onda je stvarno srećan čovek ili laže u interesu istrage. Sećam se bljeskova puške i rafala koji su išli s leva u desno i nitko nije odmah pao. Sta je tu je istraga treba sve da utvrdi da bi pravda bila zadovoljena. Bilo bi dobro da svjedoči i netko sa strane optuženih. Ne vidim tko bi ovakvo suđenje mogao prihvatiti da je pravedno. 

Pitam se po čijem su naređenju izvodili ovu akciju, šta su tražili Mustić Bujačić i navodno Alaburić na Čikatu kad su oni bili u centru za obuku Artatore deset kilometara od Malog Lošinja. Tko im je bio pretpostavljeni i tko je rukovodio akcijom. Po meni su oni izvršili djelo izazivanja opće društvene opasnosti za koje bi danas nazvali terorističkim aktom jer je u kasarni Velopin bilo 500 tona goriva i oko 300 tona eksploziva. Dali su ti dobrovoljci trebali tu noć da uđu u kasarnu i da nas pobiju. Mustić je radio u kasarni Velopin ali je pobjegao jer je pronevjerio oko 15 tona nafte i 5 tona benzina. Sekao je ruke na čaše i odlazio u vojnu bolnicu u Pulu da ga oglase ludim kako bi izbjegao kaznu. Kad je napustio vojsku vidio sam ga da vozi kamion smećaru u Lošinju a u ZNG je prešao kada su podigli plate u ZNG iz ljubavi prema parama.Otac mu nije bio na sahrani i poručio je da ga sahrane oni za koje je poginuo. Žao mi je njegove žene i dece koju sam poznavao ali je propali diverzant među nama važio za budalu. Mučile su ga i neke glavobolje. Lično nisam imao ništa protiv njega a i nisam znao da je prešao u ZNG. 

Nadam se da će danas posle sedamnaest godina ovo suđenje izaći iz okvira dnevne politike u Tuđmanovoj Hrvatskoj. To što se nadam to ne znači i da tako mislim jer imam nešto u glavi što mi ne upućuje na to. Dovoljno je da se pročita optužnica i već sam osuđen bez suđenja. Nevjerovatno ali liči na već viđeno.  

No tko zna dali će simpatična Ika Šarić postati popularna ako sudi bez politike.Evropa gleda Iko generacijo glavna si ali ovo moje suđenje će ti ostati dugo u pamćenju, možda i dođem u Rijeku a što tada.

Pitanja koja želim da se obrati pažnja ili da se traži odgovor:  

1. Po pitanju optužnice nemam sada mogućnost jer je ona toliko izmiješana da mi za nju treba puno vremena koje ću nadam se imati dok bude trajalo suđenje. Osim tendencioznih konstatacija onog tko je pisao optužbu bitna stvar su pravni osnov po kojemu se odvio događaj, status lica koja su akteri tragičnog događaja i status u kome je bila JNA i novostvorena otcijepljena R.Hrvatska te lica koja su u njezino ime nosila uniforme, puške i vodila rat na jednom dijelu novostvorene države sa hrvatskim Srbima (građanski rat) a u drugom sa JNA kao predstavnicom sile države od koje se Hrvatska odcijepila (imam jednu dobru stručnu knjigu i izvući ću iz nje analizu pravnog statusa po međunarodnim propisima u vreme događaja 16.10.1991.godine) 

2. Pitanje lica koja su angažovana za suđenje i koja bi trebalo angažovati:  

- tražiti svjedočenje rezervnog kapetana Topića koji je bio komandant dobrovoljaca u to vreme u vili Rijeka, kraj rukometnog igrališta o komandovanju sa licima koja su bila u akciji prihvata vojnika koji beže iz kasarne, 

- tražiti od tadašnje komande raspored i angažovanje kritične večeri za Mustića, Alaburića i Bujačića jer su oni došli iz druge jedinice (centra za obuku Artatore, 10 km od Lošinja)  

- tražiti svjedočenje rezervnog kapetana , kuvara iz marine u M.Lošinju o razgovoru koji smo obavili dvije noći prije događaja u trajanju od 45 minuta na rampi van kasarne kad sam ga upozorio o samovoljnim postupcima grupe dobrovoljaca i naveo imena i šta rade noću, 

- tražiti svjedočenje Željka Krulića i Valtera Dajčić o odnosima samnom,vojskom i njihovo angažovanje cele večeri po satnici od 13.00 do 00.30 te večeri.  

- tražiti izveštaj o tome tko je i kada iz MUP(policije)preuzeo i predao u kasarnu Velopin vojnog psa njemačkog ovčara po imenu Boton koga je kritične noći vodio Dajčić (isti to u izjavi priznaje), 

- tražiti da svjedoči mladi vojnik, kerovođa Ibrahim Fejzić, tada iz okolice Tuzle, koji je taj dan pobjegao i učestvovao u izvođenju pasa zajedno sa Krulić Željkom (na internetu ga se locira sa telefonom u Sloveniji trenutno)  

- Tražiti od tadašnje JNA da po pitanju događaja dostavi dokumentaciju iz istrage koju je provela vojna policija 5.vojnopomorske oblasti.