Kriza kao izlika za smanjenje plaća

Korisnička ocjena:  / 0
LošeNajbolje 

prvimajO nejednakosti među građanima RH koja proistječe iz toga što poslovno - politička elita ostvaruje goleme profite na štetu radnikâ, kojima ne samo da se smanjuju prava i uvode novi nameti, nego im i zarada u pravilu stagnira ili čak pada, ističe Antiimperijalistička akcija u povodu praznika rada. 

Svim građankama i građanima čestitamo 1. svibanj

 MEĐUNARODNI PRAZNIK RADA

Želimo ga obilježiti kao  podsjećanje na povijesnu borbu radničke klase u čitavom svijetu i težnju da se stvore humaniji i pravedniji odnos prema radniku/ci. 

Povijest:

Federacija trgovačkih organizacija i Radnički sindikat su 1884. godine donijeli rezoluciju o osmosatnom radnom vremenu, koja je trebala stupiti na snagu 1. svibnja1886. godine.

Ova rezolucija je izazvala generalni štrajk u cilju ostvarenja radničkih zahtjeva, jer sve legalne metode nisu uspjele. S obzirom da su radnici do tada radili 10, 12 ili čak 14 sati dnevno, podrška za osmosatno radno vrijeme je izuzetno brzo rasla, bez obzira na indiferentnost i neslaganje mnogih sindikalnih vođa.

U travnju1886. godine, 250.000 radnika je uzelo učešće u štrajku. Centar pokreta je bio u Chicagu i bio je organiziran od strane Međunarodne radničke asocijacije. Biznismeni i državne institucije su bile zaprepaštene sve većim revolucionarnim karakterom pokreta i spremili su i adekvatnu odbranu. Policija i lokalna milicija podigli su stupanj spremnosti te dobili novo naoružanje, a sve to su financirali lokalni biznismeni. "Chicagocommercial club" je financirao sa 2.000 dolara nabavu strojnica za Nacionalnu gardu Illinois-a koje su se trebale upotrijebiti protiv štrajkača.

Bez obzira na sve to, do 1. svibnja pokret je okupio veliki broj tekstilnih, obućarskih i radnika iz ostalih grana privrede. Ali, 3. maja 1886. godine, policija je počela pucati na radnike u "McCormic Ripper works factory" i tom prilikom su ubijena četiri radnika, a veliki broj radnika je ranjen. Čelnici sindikata su sljedeći dan sazvali masovni miting u Hymarket squeru kako bi protestirali protiv brutalnosti. Miting je prošao bez incidenta, ali kada je na red došao i posljednji govornik ostalo je tek nekoliko stotina štrajkača.

Tada je 180 policajaca došlo i naredilo im da se raziđu. Kada je govornik sišao sa platforme, bačena je bomba na policiju i tom prilikom je ubijen jedan policajac, a ranjeno 70. Policija je odgovorila pucnjavom, ubivši jednog, a ranivši mnoge druge. Iako nikada nije točno utvrđeno tko je bacio bombu, ovaj incident je poslužio kao izgovor za napad na ljevicu i radnički pokret. Policija je upadala i pretraživala domove i kancelarije osumnjičenih radikala, a stotine ih je uhapšeno bez optužbe.

Sadašnjost: 

U Hrvatskoj 2009. radnici ostaju bez posla (krajem ožujka 2009. godine u  Zavodu evidentirane 267.244 nezaposlene osobe, odnosno 4.423 osobe (1,7 %) više nego prethodni mjesec, te 11.753 osobe (4,6  %) više nego u ožujku 2008. godine).

Snizuju se plaće kao izlika za doprinos prevladavanje krize.

Nezaposlenost u Hrvatskoj je velika, bez obzira na to mjeri li se međunarodnim standardima ili onima za domaću uporabu. Učešće žena u ukupnom broju nazaposlenih raste i iznosi preko 62%.

Većina ugovora u radu u RH sklopljena je na određeno vrijeme, što omogućuje ucijenjenost radnika u vezi ostvarenja ostalih radnih prava. Zahtjevi s početka radničkog pokreta o raspodjeli 8 + 8 + 8 sati na san, rad i dokolicu ponovno su aktualni. Poslodavci ne poštuju zakonsku odredbu o 40 satnom radnom tjednu i za prekovremeni rad ne isplaćuju plaće. Ova je pojava naročito vidljiva u ugostiteljstvu i trgovini. Nemajući volje da ishode primjenu zakona o obvezi plaćanja prekovremenog rada i rada nedjeljom i praznicima, u RH se uvodi zabrana rada trgovina nedjeljom.

Zaštita materinstva praktički ne postoji. Hrvatska nije ratificirala Konvenciju o materinstvu Međunarodne federacije rada mada to sindikati godinama uporno traže. Žene su prilikom zapošljavanja izvrgnute diskriminativnim praksama zadiranja u pravo na planiranje obitelji, a trudnice i majke male djece dobivaju otkaze bivajući najnepoželjnijom radnom snagom u neoliberalnoj ekonomiji u kojoj je jedini kriterij profit.

Neoliberalna ekonomska politika u Hrvatskoj je veoma živa, a karakterizira ju među ostalim deregulacija (smanjenje poslovnih propisa radi postizanja bolje „poduzetničke klime", lakšeg protoka kapitala itd.) i liberalizacija (otvaranje granica, ukidanje zaštitnih mjera tj. carina itd.), privatizacija (pretvorba društvenoga i državnoga u privatno vlasništvo, po načelu da je privatno vlasništvo uvijek uspješnije i bolje nego društveno), smanjenje javne potrošnje i socijalne sigurnosti (npr. smanjivanje financiranja zdravstva, školstva, početak naplaćivanja nekih usluga koje se prije nisu naplaćivale - školarine na fakultetima, participacije u zdravstvu, parkiranje itd.), smanjivanje radničkih prava radi lakšeg stvaranja profita (npr. pritisci na sindikate ili zabrana istih, službeno ili neslužbeno; veća „fleksibilnost" radne snage što zapravo znači lakše otpuštanje radnikâ, povećanje rada na određeno i sl.) itd.

Deregulacija uvelike olakšava tržišne manipulacije i spekuliranje što može dovesti do krizâ poput trenutne, a također se koristi kao sredstvo smanjivanja radničkih prava i potpomaganje  korporacijama i poslovnoj eliti u ostvarenju profita.

Privatizacija se koristi kao sredstvo bogaćenja pojedinaca na račun čitavog društva (hrvatske primjere iz ranih 1990-ih pa i poslije ne treba ni spominjati) kao i za slabljenje nacionalnih ekonomija (pri čem se privatizacije koriste kao sredstvo izvlačenja golemih profita iz tih zemalja, npr. kod nas primjer HT-a, banaka itd.). O smanjenju radničkih prava i rezanju troškova u financiranju primjerice zdravstva ni ne treba posebno napominjati kakve posljedice izazivaju. Neoliberalizam se također kritizira i zbog zadiranja tržišta onamo kamo mnogi smatraju da ne bi trebalo ulaziti (primjerice u zdravstvo i školstvo). Općenito je posljedica neoliberalizma rastuća nejednakost u društvu. Ta nejednakost proistječe iz toga što u okviru neoliberalnog sustava korporacijsko-poslovnopolitička elita ostvaruje goleme profite na štetu radnikâ, kojima ne samo da se smanjuju prava i uvode novi nameti, nego im i zarada u pravilu stagnira ili čak pada. Neoliberalizam u pravilu pogoduje samo najvišim slojevima društva, tj. manjini, a sve to na račun većine.

U Hrvatskoj, prema analizi sociologa Zorana Malenice, elitu tj. viši sloj čini 10,000 ljudi, srednji sloj čini 600,000 ljudi, a niži sloj 2,8 milijuna ljudi. Posljedice se neoliberalizma najčešće opisuju jednostavnom rečenicom „bogati se sve više bogate, a siromašni sve više siromaše".

Da je neoliberalna praksa bar u Hrvatskoj krajem 2008. još itekako živa, vidi se ponajprije po trima stvarima: ne odustaje se od privatizacije brodogradilištâ po diktatu EU; nastavlja se povećanje nametâ i privatizaciju u zdravstvu te se, koristeći klasičnu doktrinu šoka (Naomi Klein, Doktrina šoka, VBZ, Zagreb 2008), najavljuje zamrzavanje plaćâ u 2009.

1. svibnja 2009. poziv za odlučno NE privatizaciji i komercijalizaciji obrazovanja i odlučno NE daljem siromašenju učitelja, znanstvenika i javnih službenika, otkazima i uništavanju radnih mjesta!