Dosadno izlaganje umjesto javne rasprave

Korisnička ocjena:  / 0
LošeNajbolje 

placeholder3Uprizorenje u organizaciji Grada Malog Lošinja pod nazivom javna rasprava o prijedlogu prostornog plana, a koje je u dva čina s kratkom pauzom potrajalo četiri sata u dvorani gradskog kina nije zapletom, količinom izazvane napetosti niti uvjerljivošću likova bilo niti na razini trećerazrednog filma. U prvom predugom činu ponuđeno je dosadno izlaganje predstavljača prostornog plana, koji su očigledno nakanili iscrpljivanjem umanjiti interes za ikakvim sudjelovanjem. Tome je pripomogla pročelnica Rukonić, srezavši ikakvu mogućnost da se događaj pretvori u raspravu insistiranjem da drugi čin poštuje strogi scenarij pitanje – odgovor. Za one koji nisu imali pitanja – jer im je i previše toga bilo jasno – jednostavno nije bilo mogućnosti da iznesu svoje prigovore, a još manje da se o njima na građanskom forumu i raspravlja.

Umjesto rasprave, a povremeno i umjesto odgovora, ponuđena je formulacija „odgovorit ćemo u pisanoj formi“, što i jest dužnost Grada, ali što ne nadomješta javnu raspravu.

Nekoliko je veoma jednostavnih pitanja jednostavno zablokiralo tvorce plana, koji su ostali bez riječi i vidljivo pokazali nesnalaženje u otvorenoj temi.

Postavljeno je pitanje izostanka planirane trase za bicikliste, koji ometaju javni promet i koji su realnost tijekom pola godine.

Postavljeno je pitanje uređenih pješačkih staza u projektu križanje Kalvarija koji je već u realizaciji, kao i planiranim gradskim prostorima.

Postavljeno je pitanje izostanka definiranja dozvoljene visine gradnje. Postavljeno je pitanje zaštićenog šumskog područja u predjelu Punta Križa i primjene članka 25. Zakona o šumama, koje obvezuje donositelja prostornog plana na konzultacije sa vlasnicima.

Postavljeno je pitanje velikog broja T2 zona, u kojima se predviđa gradnja turističkih naselja – apartmana.

Postavljeno je pitanje planiranog legaliziranja kamenoloma Brdo Kušć Ćunski i izgradnje ceste u funkciji istoga.

Postavljeno je pitanje lokacije tranfer stanice za otpad, pri čemu bi bio smiješan da nije žalostan način na koji je predsjednik mjesnog dobora Artatore pokušao pomiriti stranačku solidarnost i zadatak koji je dobio od građana, da prosvjeduje protiv lokacije.

Slaboj kakvoći uprizorenja svoj je doprinos dao izostanak većeg broja zainteresirane publike, među kojom nije bila niti jedna osoba mlađa od trideset godina. Paradoks da se jučer raspravljalo (ili trebalo raspravljati) o budućnosti Lošinja, a da oni na koje se ta budućnost odnosi nisu pokazali nikakvu zainteresiranost, ukazuje na dvije stvari: da su građani toliko sigurni u svoju nemoć da utječu na svoju budućnost da nisu htjeli sudjelovati u lošoj glumi i lošoj režiji, i da ovo društvo još uvijek ne stvara građane, nego tek pasivne konzumente.