Zajednica koja odumire
/ 8
- Detalji
- Kategorija: Politika
- Objavljeno Nedjelja, 15. 10. 2023.
- N.N.
Protekla dva, tri desetljeća ovi naši otoci doživljava rapidno i nezaustavljivo smanjenje i starenje svoga stanovništva. Vijesti o manjim upisima u prve razrede osnovne škole u Malom Lošinju i u područnim školama na otocima i malim mjestima postale su normalne i uobičajene početkom svake školske godine. No čini se da to rijetko koga zabrinjava iako se mnogi još sjećaju osnovne škole na Unijama i Punti Križa koje su odavna zatvorile vrata đacima ⮞
Suvišno je spominjati područne škole u Beleju, Ćunskom, Ustrinama, Svetom Jakovu i Malim i Velim Srakanama koje su odavno nestale i već blijede iz našeg sjećanja. Ovo odumiranja naših otoka pokazuje da se u dužem vremenskom razdoblju nije vodila politika razvoja s ciljem ostanka i rasta stanovništva.
Politike različitih usmjerenja i vrijednosti uz različite postave gradskih vlasti i uprave te menadžment ključnih gospodarskih subjekata propuštale su priliku da potaknu održiv razvoj okrenut čovjeku i otočnom prostoru. Zato danas snosimo posljedice prekomjerne apartmanizacije, nepotrebne betonizacije otoka, neproduktivnog srednjoškolskog obrazovanja i stipendiranja kadrova za koje se znalo da nemaju mogućnosti zapošljavanja na otoku, ulaganja u megalomanske projekte koji nisu opravdali uložena sredstva i konačno nedostatka dugoročne vizije budućnosti otoka.
S druge strane izostale su politike ulaganja u produktivno obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, otočnu poljoprivredu s navodnjavanjem, a prije svega u maslinarstvo, stočarstvo i druge poljoprivredne kulture, a i otočno ribarstvo spalo je na niske grane. Vrlo brzo će to dovesti do toga da u svojoj turističkoj ponudi nećemo imati hranu lokalnog porijekla.
Izumiru sela i mali otoci – osim Ilovika – a sa njim i jedan način života sa svim svojim posebnostima. Ulaže se u smještajne kapacitete, ali ne i u proizvodnju otočne izvorne hrane, bez koje je nemoguće razvijati destinacijski turizam. Poseban problem je što se godinama unatrag ne primjećuju ni naznake stvarnog umjesto medijski prikazivanog zaokreta prema održivom gospodarenju otočnim poljoprivrednim, šumskim i morskim potencijalom.
Otkako je nestalo nekad moćno brodarstvo tvrtke Lošinjska plovidba, degradirane na po okoliš potencijalno štetnu remontnu radionicu, mimo ugostiteljsko - turističkih djelatnosti nije ostalo ništa važnog za otok osim pozivanja na protekla vremena. Zato će se tuđim novcem urediti Aleja kapetana kao spomenik na davno minulu pomorsku i brodograditeljsku slavu od koje više ničeg više nema.
Inertnost vladajućih politika u zadnjih dvadesetak godina svela je otočno gospodarstvo na turističku monokulturu sa svim rizicima i posljedicama takve orijentacije.
Danas se u otočnoj javnosti više raspreda o tome gdje je moguće izgraditi novu veliku garažu ili novi vatrogasni dom koji bi koštali milijune eura, ali nitko ne raspravlja, niti usmjerava društvene tijekove u pravcu navodnjavanja nekih otočnih površina, zaštiti ovčarstva, poticanju ribarstva, poticajima za maslinarstvo i voćarstvo, pčelarstvo i druge poljoprivredne programe.
Zato su najave o izgradnji nogostupa Ćunski – Kovčanje, projekta Aleje kapetana s Pomorskim muzejom, projekta obnove Križnog puta ili izgradnje novog vatrogasnog doma hvalevrijedni projekti i lijepo zvuče. U njih će biti uložena velika sredstva, ali oni neće dugoročno riješiti niti jedan jedini problem koji pritišće našu lokalnu zajednicu. Neće utjecati ni na nova zapošljavanja niti na demografski rast.
Izumiranje otočnog identiteta
Nažalost, u našoj zajednici godinama nema ozbiljne rasprave o budućnosti otoka i ključnim razvojnim prioritetima. Iako je Grad dao izraditi niz dokumenata koji bi trebali biti temelj za razvoj široj otočnoj javnosti to je ostalo nepoznato. Tako je, na primjer, izrađena i skupo plaćena Strategija razvoja lošinjskog sporta, ali takvo što nemamo za očuvanje i razvoj otočnog ribarstva, maslinarstva, ovčarstva, pčelarstva, ratarstva, ljekovitog bilja, otočnog voća i drugih aktivnosti na zaštiti autohtonog otočnog proizvoda i otočne graditeljske baštine. Vrlo skoro na otoku neće biti ni jednog magarca iako je on obilježio mukotrpni rad i život otočnog čovjeka. Izumiru otočni zanati vezani uz more i plovidbu, a s njima i taj otočni identitet. Nitko ne štiti otočnu graditeljsku baštinu, tako da nestaju suhozidi.
Zanimljiva je i nadasve porazna činjenica da je na gradskom poljoprivrednom zemljištu dodjeljivanom lokalnim OPG-ovima za proizvodnju hrane nastalo jedno čitavo naselje koje ne proizvodi niti kilogram hrane nego je pretvoreno u vikend-turističko naselje. Štoviše, i neki viđeniji članovi naše otočne zajednice ove nezakonito izgrađene smještajne kapacitete iznajmljuju turistima.
Dakle, umjesto rasta poljoprivredne proizvodnje po osnovi velikog poljoprivrednog zemljišta danog u zakup po simboličnim cijenama u svrhu poticanja poljoprivredne proizvodnju, za što je grad dao i priključke na vodovodnu mrežu, imamo rast smještajnih kapaciteta uz devastaciju okoliša.
Takva politika će našu lokalnu zajednicu nužno usmjeriti prema smanjivanju stanovništva i postupnom odumiranju. Postat ćemo vikend destinacija bez stanovništva, podložna zlouporabama i špekulativnim akrobacijama pojedinaca, nositelja vlasti i njihovih klijenata koje ne zanima budućnost već samo »sada i odmah«.
Nažalost, otočna javnost je – čini se – nezainteresirana za ova pitanja. Državne i gradske službe ne funkcioniraju, a mi građani smo postali nijemi svjedoci devastacije najljepših dijelova otoka. Nepošteno je to prema generacijama koje dolaze poslije nas. No ako je suditi prema depopulacijskom trendu, neće ih niti biti.