Raspad klijentelističko-koruptivne Hrvatske

Korisnička ocjena:  / 11
LošeNajbolje 

mrezaČudo se ipak dogodilo. Unatoč maksimalno mobiliziranoj državno-partijskoj mašineriji, ogromnim financijskim sredstvima, vojsci klijenata zainteresiranih za svoj vlastiti opstanak, fantazmagoričnoj armiji od 515.000 ratnih veterana, klerikalnoj mobilizaciji vjernika i ostalih nacionalističkih fanatika, dosadašnja predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nije uspjela biti reizabrana. Iako su svi pokazatelji govorili o prevlasti desnog bloka, bez obzira na to koliko međusobnog podijeljenog i suprotstavljenog, pobijedio je ovom prilikom kandidat koji nasuprot establišmentu predstavlja nadu jedne bolje, građanske Hrvatske koja se želi otarasiti repova prošlosti, koruptivne privatizacije, kriminalno-klijentelističke sprege države i vladajuće partije i, prije svega, jednog nesposobnog simbola takve zaostale, konzervativne Hrvatske koji je uspio politiku svesti na trash – na smeće koje osvaja tabloide, prve stranice sportskih i zabavnih medija, na demagogiju i ekstremni populizam, koji je konačno dozlogrdio svakom pristojnom građaninu ove izmučene zemlje. 

Kolinda Grabar-Kitarović je već davno dostigla, prema metodologiji Peterovog načela, razinu svoje nekompetentnosti, a otkada je stalana čelo države njena je nekompetentnost zablistala u svom punom sjaju. Prema Laurenceu Peteru, osoba koja je kompetentna u svom poslu napredovat će sve do razine svoje nekompetentnosti. To se dogodilo i Kolindi Grabar-Kitarović. Dok je bila ministrica za europske integracije, ona se prilježno posvetila poslu i relativno malo istupala u javnosti, prikrivajući šupljine svojeg obrazovanja i, prije svega, svoje relativno niske socijalne inteligencije. Da je ostala na području za koje se isprva opredijelila, za studij engleskog i španjolskog, ona bi vjerojatno solidno napredovala u svom poslu do nivoa srednjoškolske profesorice ili čak i sveučilišne nastavnice. Ali nju je politika bacila u vrtloge u kojemu je, na početku, relativno dobro plivala jer se nije mnogo eksponirala i ostavljala je svojim zaštitnicima i promotorima prostor za političke eksternacije. A poznato je da su njeni pokrovitelji bili bivši premijer Ivo Sanader, koji ju je sa skromnog mjesta tajnice promaknuo u hrvatsku diplomatsku službu i pokojni Hrvoje Šarinić, koji ju je protežirao po lokalno-patriotskoj liniji, jer su oboje potjecali s Grobnika, malog mjesta pokraj Rijekeodakle potječe i prilično velik broj riječkih kadrova, kao što su to bili gradonačelnici Rijeke Dragutin Haramija, Željko Lužavec i Slavko Linić. I dok se KGK držala niskog profila i uzusa diplomatske profesije da ne istupa previše u javnosti, kada je postala predsjednica pokazale su se sve praznine u njenom obrazovanju i u njenim sposobnostima.

Od svojih uzora koje spominje nije, izgleda, naučila elementarne vještine politike, već se upustila u političku arenu izigravajući influencera i služeći se demagogijom, potičući emotivne izljeve strasti koji su je pretvorile u karikaturu, i to je već dozlogrdilo svakom normalnom građaninu Hrvatske. Stoga nije ni čudno što se većina glasača opredijelila za onog kandidata koji je obećao vratiti normalnost u javni život.

Neizbor KGK nije, dakle, samo poraz desnog bloka već i osobna tragedija jedne preuzetne osobe koja se bacala svakom sportašu u naručaj ”u interesu Hrvatske”, poticala emotivne izljeve koje je sa stadiona prenijela u javni život, i svoj konzervativni i pijetistički svjetonazor pokušala nametnuti kao kanon javnog ponašanja. Ljudima je, jednostavno, prekipjelo i sva ta prenemaganja su im ogadila takvu politiku koja se s njom identificirala. S druge strane, i stranka na vlasti mora shvatiti da je njezin poziv na ”fundamentalne vrijednosti” vlastite stranke samo jedan oblik fundamentalizma, a kao svaki fundamentalizam osuđen je na marginalizaciju onoga trenutka kada prevagnu racionalni valeri javnog ponašanja.Odnosno, kada se stvori toliki revolt, da se ljudi opredijele protivtakvog stila politike pa se odluče okrenuti od ovakve estradizirane, trash-politike i zatražiti povratak normalnosti, bar minimuna racionalnosti u javni život. Pobjeda Zorana Milanovića je zato, doista, prvi korak u povratku normalnosti i racionalnosti u hrvatski javni život. Milanović je uspio ostvariti jedan novi kredibilitet razumnom argumentacijom i pristupom osnovnim problemima hrvatskog društva. I sam se uspio osloboditi svojih slabosti koje su ga u jednom dijelu javnosti prikazivale kao arogantnog vlastodršca i najavio novi stil politike kao kolektivne akcije iznalaženja općeg dobra bez antagoniziranja i konflikata. Sada će se vidjeti da je njegova prividna konfliktualnost bila inducirana u znatnoj mjeri i od onoga što se naziva ”deep state”, države u državi, okultne političke moći koja leži u kulisama i u podzemlju društva, u sprezi policijsko-obavještajnog i sigurnosnog aparata s medijima, koji su Milanoviću tijekom premijerskog mandata uspješno bacali klipove pod noge.

Milanović se vraća u politiku po šabloni koju je Thomas Carlyle nazvao ”povratak heroja”, što će reći povratak političkih protagonista na scenu nakon što su s nje sišli ili bili istjerani, ali ovoga puta osviješteni svojih mana i slabosti i spremni da ih se riješe i da izgrade nove kriterije svojeg javnog djelovanja. To se vidjelo i u prvom nastupu Zorana Milanovića koji je odlučno odbio iživljavanje nad pobjeđenom protivnicomi pomirljivim izjavama o kohabitaciji, koja je pak naišla na nervoznu reakciju premijera Plenkovića kojemu je ovaj poraz zadao, možda, odlučni udarac u njegovom političkom vodstvu. Vodstvu jedne partije koja je amalgam više raznorodnih političkih struja i orijentacijašto će se sada potući u borbi za vlast u stranci

autograf.hr: Raspad klijentelističko-koruptivne Hrvatske, Damir Grubiša