Mrtvi kapitali

Korisnička ocjena:  / 16
LošeNajbolje 

6thJedinstveni upravni odjel kojim upravlja pročelnik Čović je valjda upoznat sa stavom da je 12 opasnih pasa ilegalnog skvotera u dvorištu jedne gradske nekretnine punom izmeta u centru Lošinja razumna turistička ponuda, pa trenutno ne poduzima ništa da nekako to riješi. Uporno odbija vjerovati da je nadležan za to i odgovornost prebacuje na Tanju Jović koja to nije riješila u svojem mandatu. Tanja Jović možda vodi odsjek za gospodarenje gradskom imovinom, ali također smatra da za to nije nadležna, već da je nadležan pročelnik. Srećom, gospodin Čović i gospođa Jović su sukladno svojim funkcijama odgovorni za svaki aspekt problema, tako da prebacivanje loptice drugome ili drugoj nema nikakvog smisla 

Mrtvi kapital je propušteni potencijal neke vrijednosti jer se vlasnik za istu ne zna brinuti 

Grad Mali Lošinj je oduvijek brinuo za siromašne, bijedne i napuštene, pa svoju neumornu brigu pokazuju i na primjeru obitelji Privileggi koja već godinama nastanjuje gradsku nekretninu na adresi Studenac 19. Josip Privileggi za 107,25 kn mjesečno unajmljuje zadnjih 12 godina dvije sobe i kupaonicu, a Alessandro Privileggi za 133,78 kn mjesečno tri sobe, kuhinju i kupaonicu. Najamninu plaćaju, odnosno ne plaćaju, neredovito i neuredno, kako i žive. Smeće odlažu na ulicu, ispiru izmet, urin i dlake pasa na ulicu, a imaju ih trenutno 12. Odnosno, istinitosti radi, 12 pasa ima izvjesni Marko Polović koji u gradskoj nekretnini živi bez dozvole grada, bez ikakve pravne osnove, ilegalno i tako navodno već godinama.

No ovo nije priča o obitelji Privileggi, obitelji s margina društva i sa stranica novinskih crnih kronika, već o širokogrudnosti pročelnika gospodina Čovića, voditeljice odsjeka za upravljanje gradskom imovinom gospođe Tanje Jović i svih drugih djelatnika uprave Grada Malog Lošinja koji se godinama bore kako bi u gradskoj nekretnini nekako zadržali neplatiše koji uništavaju gradsku i tuđu imovinu i ugrožavaju zdravlje drugih.

Priča je klasično hrvatska odnosno klasično lošinjska – gradska uprava poduzima sve kako ne bi ništa radila i to na štetu svih građana Malog Lošinja. Dok većina ljudi mora izdvojiti puno više od 250 kuna za skoro 90 kvadrata u strogom centru grada, gradska vlast se brine da jedna obitelj to ne mora. Jest da su spalili kuću (ovu u kojoj sada žive, a i jednu prije), jest da su uzrokovali izljev vode, da bacaju smeće i životinjski otpad na ulicu i da ne plaćaju najamninu, ali Grad tu ne vidi neki problem. Svaki od ovih razloga je dostatan razlog za raskid ugovora o najmu kuće (stana), štoviše to je osobito opravdan razlog, kako i stoji u ugovoru, ali tumačenje gradske uprave je ponešto drugačije.

Josipu Privileggiju ugovor je istekao prije dvije godine kada je Grad aneksom regulirao visinu najamnine, ali ne i trajanje ugovora, tako da Josip Privileggi, trenutno živi u gradskoj nekretnini na pravno vrlo upitnom temelju. S njim u šupi živi Marko Polović, koji je dao pisanu izjavu, te izjavu u službenu zabilješku komunalnom redaru da živi u šupi. Polović doduše tvrdi da šupa ne pripada Gradu, a Grad ne može nikako zaključiti pripada li im šupa ili ne. Pravno gledano, šupa ne može biti samostalan objekt, odnosno mora pripadati nekoj nekretnini (kući). Kuća, pri tome, nesporno pripada Gradu. Sasvim je, dakle, jasno da Polović živi u gradskoj nekretnini, ali i najprozirnija glupost je dovoljna da ovu gradsku vlast zaustavi u obavljanju svog posla ili da si dade izliku da ga ne obavlja.

Polović također, uz gradsku nekretninu, uživa i u 12 belgijskih ovčara koje uzgaja u gradskoj nekretnini o trošku građana Malog Lošinja. Briga Grada za 12 belgijskih ovčara je svakako pohvalna. Odnosno, bila bi pohvalna kada bi Grada provodio svoju Odluku o uvjetima i načinu držanja pasa i drugih kućnih ljubimaca i o načinu postupanja s napuštenim i izgubljenim životinjama u kojoj su ti isti psi definirani kao opasni psi. Dakle, Grad Mali Lošinj nema nikakvih problema da u svojoj nekretnini drži opasne pse u minijaturnom dvorištu u neprikladnim uvjetima, gdje su prisiljeni satima boraviti u vlastitom izmetu i urinu. Ovim stavom grad ugrožava kako pse tako i građane Malog Lošinja, jer je u dvorištu postavljena kućica za pse koju psi koriste kao platformu za penjanje, te mogu otići u susjedno dvorište ili čak na ulicu.

Polović i Privileggi ispiru pri tome izmet, urin i dlake pasa na ulicu i Grad u tome, iako je upoznat s time ne vidi ništa sporno. Jedinstveni upravni odjel kojim upravlja pročelnik Čović je valjda upoznat sa stavom da je 12 opasnih pasa ilegalnog skvotera u dvorištu gradske nekretnine punom izmeta u centru Lošinja razumna turistička ponuda, pa trenutno ne poduzima ništa da nekako to riješi. Uporno odbija vjerovati da je nadležan za to i odgovornost prebacuje na Tanju Jović koja to nije riješila u svojem mandatu. Tanja Jović možda vodi odsjek za gospodarenje gradskom imovinom, ali također smatra da za to nije nadležna, već da je nadležan pročelnik. Srećom, gospodin Čović i gospođa Jović su sukladno svojim funkcijama odgovorni za svaki aspekt problema, tako da prebacivanjem loptice drugome ili drugoj nema nikakvog smisla.

Navodno da Grad već mjesec dana pokušava utvrditi kako da se riješi osobe koja bez osnove živi u gradskoj nekretnini. Možda Vam nije jasno na koga se to odnosi - na Privileggija koji nema valjan ugovor ili na Polovića koji nema nikakav ugovor. Nije bitno, Grad nema rješenje niti za jednog niti za drugog. U stvarnosti Grad samo odugovlači i nije ga ni najmanje briga što se događa u nekretnini u centru Grada, jednoj od mnogih kojoj je Grad Mali Lošinj vlasnik.

Slučaj pogađa gospodara posla
Čini se da pročelnik Čović smatra kako je njegova funkcija efemerna a odgovornost eterična konstrukcija koja nema nikakve posljedice, te svoj posao olako i bez ikakvih problema delegira čak i na građane. Ako se pita pročelnika građani su ti koji bi trebali zvati policiju jer u gradskoj nekretnini živi netko neovlašteno, a Grad Mali Lošinj po tom pitanju ne može ništa jer je samo vlasnik nekretnine. Pročelnik Čović bi, naravno, sam zvao policiju da netko neovlašteno živi u nekretnini u njegovom vlasništvu, ali budući da je gradsko vlasništvo njemu nebitno, svoj dužnost da se brine za gradsko vlasništvo ne shvaća kao radni zadatak za koji prima plaću, već kao povlasticu odabira kada će provoditi zakon. Tanja Jović je također pripadnik iste misaone škole neobavljanja posla kada je težak.

Grad Mali Lošinj trenutno, navodno, traži da policija utvrdi živi u li nekretnini u njihovom vlasništvu osoba koja ne bi smjela i to još od 2007. godine (isto tvrdi Polović), jer očito poslovi upravljanja i gospodarenja imovinom Grada trpe odgode od 12 godina budući da budale plaćaju poreze cijelo to vrijeme i financiraju generacijski nerad i nesposobnost gradske uprave. Grad će navodno zamoliti Josipa Privileggija da podmiri svoje dospjele, a neplaćene najamnine kako bi se s njim mogao sklopiti novi ugovor. Službe Grada Malog Lošinja se svojski trude ignorirati odredbe ugovora koje im omogućuju da ga raskinu jednostrano i bez sankcija budući da druga ugovorna strana ionako mizernu najamninu ne plaća, ne drži se kućnog reda, dopušta da treće osobe tamo neovlašteno žive ili pak nekretninu daje u podnajam. Pri tome Grad pokazuje gotovo flagelantski stupanj samokažnjavanja i samoponižavanja izlazećii u susret ugovornoj strani koja uporno krši valjda sve ugovorne odredbe.

Pročelnika Čovića je gradonačelnica izravno postavila kako bi obavljao dio poslova iz njene nadležnosti, a njeno nereagiranje na ovu situaciju, iako je s njom upoznata, ukazuje na to da ni gradonačelnica nema problema s tim da postupa protivno članku 3. Odluke o uvjetima, načinu i postupku gospodarenja nekretninama u vlasništvu Grada Mali Lošinj koji navodi kako gradonačelnik upravlja nekretninama u vlasništvu Grada pažnjom dobrog gospodara, na načelima zakonitosti, svrsishodnosti i ekonomičnost, u interesu stvaranja uvjeta za gospodarski razvoj Grada, za osiguranje društvenih i drugih interesa, te za probitak i socijalnu sigurnost građana Grada.

Pročelnik Čović je za svoj rad odgovoran gradonačelnici, koja vjerojatno dijeli iste humanitarne tendencije spram ekonomski slabijih članova društva, a na uštrb zdrave pameti i interesa građana Lošinja.

Grad Mali Lošinj kao vlasnik nekretnine može nekretninom raspolagati u sklopu svojih vlasničkopravnih ovlaštenja, ali je pri tome ograničen, odnosno mora postupati sukladno zakonu, odlukama gradskog vijeća i pravilima struke.

Gradonačelnica i pročelnik postupanjem vezanim uz gradske postupaju nezakonito u jednakoj mjeri, čak i ako gradonačelnica sama izravno ne potpisuje odluke. Slučaj pogađa gospodara posla, stara je rimska pravna sentenca.

Trenutno je sasvim jasno kako nije bitno je li na čelu jedinstvenog upravnog odjela Tanja Jović ili Miroslav Čović, je li Polović u gradskoj nekretnini 12 godina, kako tvrdi ili mjesec dana, jasno je nešto puno tragičnije i bolnije za Grad: Gradska vlast ne upravlja povjerenom joj imovinom, ne zna što je gradska imovina, a čak i ako zna, nije ju briga. A i da ju je briga, očito je da ne postoje kapaciteti za svrsishodno i ekonomično upravljanje imovinom za osiguranje društvenih i drugih interesa, te za probitak i socijalnu sigurnost građana Grada. Grad i dio ljudi zaposlen u njegovoj upravi svoja imenovanja i poslove očito smatraju kolonijalističkom sinekurom usmjerenom ka višegodišnjem ispijanju kava i šetnjama uz more, a ne kao obvezu za efikasan i zakonit rad.

Nerad gradske uprave platit će građani
Uvredljivo je i pomisliti da postoji neki ekonomski interes držati Privileggije u gradskoj nekretnini u centru Grada, dok mlade obitelji moraju kvadrat plaćati preko dvije tisuće eura. Ne, Privileggiji, psi i Polović su tamo jer se nekome u gradskoj upravi jednostavno gadi ideja da radi svoj posao. Pri tome Grad postupa neetično, nesavjesno, protustatutarno, suprotno svojim vlastitim odlukama, protivno duhu ugovora i na uštrb svih građana. Primjerice, pročelnik savjetuje građanima da tuže Grad za naknadu štete kao da je to alternativa njegovom obavljanju svog posla.

Logika je sasvim razumljiva – jednom kada dođe pravomoćna presuda Grad će isplatiti koliko god treba - glavnicu, kamata i troškove spora - sve iz gradskom proračuna. Proračuna koji se puni kroz poreze, prireze, takse i sve ostalo što su Lošinjani platili i za takvu isplatu će Grad imati pokriće u vidu presude. Naravno, to je skuplja opcija, ali puno je lakša i komotnija od opcije da gradski činovnici proaktivno rade na sprečavanju štete, provođenju odluka i Statuta, te sklopljenog ugovora. No, to zahtijeva znanje, integritet, poštovanje radne etike i sposobnost, a to očito nisu nisu bili preduvjeti za penjanje u hijerarhiji gradske uprave. Kada bi bilo moguće da pročelnik Čović može postupati samo temeljem sudskih presuda, a ne da sam mora donositi odluke, bilo bi to rješenje svih njegovih i gradskih problema.

Grad trenutno nema opravdanje za svoje nepostupanje niti je spreman raščistiti ovu situaciju. Isto bi značilo da Grad primjerice ima pisani sljedivi trag postupanja u vezi s Polovićem, psima i neplaćanjem najamnine, budući da već mjesecima znaju za to putem privatnih prijava, a isto bi trebali znati i po logici stvari uobičajenom brigom za imovinu Grada. A to Grad nema, niti se brine redovito za gradske nekretnine.

Grad nema nikakav plan za upravljanje gradskim nekretninama, jer da ima Gopčevićeva zvjezdarnica Manora primjerice ne bi izgledala onako kako izgleda.

Da Grad ima ikakav plan pročelnik Čović bio bi šokiran i razočaran stanjem u centru Grada, a ne bi se usiljeno smješkao i izbjegavao prihvatiti odgovornost za svoj resor. Doduše moguće je da Grad i ima nekakav plan za upravljanje gradskim nekretninama pa je situacija tim tragičnija.

Ova priča je samo jedna od mnogih koje se mogu ispričati o bačenim potencijalima, mrtvim kapitalima, kojima Grad Mali Lošinj ne raspolaže, iako bi mogao.