Tko to tamo laže?

Korisnička ocjena:  / 4
LošeNajbolje 

povjerO tome kako funkcionira Grad Mali Lošinj, njegov Jedinstveni upravni odjel i službenik za informiranje bilo je na ovom portal dosta članaka i još više komentara, no zbog čudnovatog shvaćanja svojih uloga i odnosa prema građanima, bojim se, ostat će to nepresušna tema za pisanje. Tako sam ovih dana od Povjerenika za informiranje dobio za mene šokantno rješenje kojim se moja žalba na postupanje Grada Malog Lošinja odbija kao neosnovana. A u žalbi sam naveo da tijelo javne vlasti - Grad Mali Lošinj - nije u zakonskom roku iz članka 20. stavka 1. Zakona o pravu na pristup informacijama riješilo moj zahtjev za pristup informaciji koji sam podnio 22. srpnja 2018. godine, a koji zahtjev sam dostavio u privitku 

Zahtjevom za pristup informaciji zatražio sam od tijela javne vlasti da mi u skladu sa Zakonom o pravu na pristup informacijama omogući pristup sljedećim informacijama: 

- Odluci o imenovanju Tanje Jović za člana Povjerenstva za stratešku procjenu utecaja na okoliš,

- Zapisnike održanih sjednica Povjerenstva za stratešku procjenu utecaja na okoliš.

Žalbu sam uputio putem e-pošte. Zahtjev za pristup informacijma Gradu Malom Lošinju sam uputio 22. srpnja 2018. također putem e-pošte.

U obrazloženju rješenja o odbijanju žalbe Povjerenik navodi da je od Grada Malog Lošinja 20. rujna 2018. putem elektroničke pošte dobio dopis, citiram: u kome se u bitnome navodi kako je iz predmetnog podneska žalitelja vidljivo da isti nikad nije podnesen Gradu Malom Lošinju, s obzirom da isti nema prijemni pečat niti se iz istog vidi na koji je način dostavljen, pa je stoga bilo nemoguće odgovoriti na isti. Temeljem tog očitovanja Povjerenik je donio rješenje o odbijanju žalbe, jer žalitelj nije priložio nikakav dokaz da je podnio zahtjev za pristup informacijma prvostupanjskom tijelu, dok je isto tijelo, Grad Mali Lošinj, pojasnilo razloge zbog kojih nije moglo postupiti po zahtjevu koji nije zaprimljen. Odbijena mi je žalba jer Grad tvrdi da nisam nikad podnio zahtjev radi kojeg sam se žalio Povjereniku!

Lažljivac treba imati dobro pamćenje
Povjerenik za informiranje se nije zapitao zašto bi se netko žalio u postupku koji nije ni pokrenuo. Povjereniku sam uz žalbu dostavio skenirani zahtjev za pristup informacijma koji sam putem e-pošte dostavio Gradu 22. srpnja 2018. na kojem, naravno, nema prijemnog pečata jer je to radnja onoga koji je primio zahtjev, dakle službenika za informiranje. Službenik je primljeni zahtjev trebao otisnuti pisačem i urudžbirati, t.j. „lupiti" prijemni pečat. No vidjevši zahtjev bez dokaza o predaji, mudri gradski službenici odlučili su lagati Povjereniku zanemarivši pritom latinsku izreku mendacem memorem esse oportet. Tijelo javne vlasti, Grad Mali Lošinj je, dakle, u službenom postupku i komunikaciji s drugim tijelom javne vlasti, Povjerenikom za informiranje, svjesno lagao.

Zašto je Grad Mali Lošinj lagao? Da građaninu ne bi dostavio Odluku o imenovanju Tanje Jović za člana Povjerenstva za stratešku procjenu utecaja na okoliš i zapisnike održanih sjednica Povjerenstva za stratešku procjenu utecaja na okoliš! Možda se to opiranje i laganje može objasniti činjenicom da se radi o materijalima koji imaju veze s projektom gradnje golf terena na Mataldi oko čega se ne smije „talasati". Da bi apsurd bio veći, Grad Mali Lošinj, a i Primorsko - goranska županija kojoj sam također uputio isti zahtjev, ne žele dati zapisnike sa sjednica Povjerenstva koje su prema zakonu i propisima javne sjednice čiji zapisnici su trebali biti javno objavljeni. Grad Mali Lošinj u osobi službenika za informiranje tvrdi da nikad nije primljen konkretni zahtjev za pristup informacijama te da je to razlog zašto nisu dostavljena tražene informacije. Pritom Grad bezočno laže. Zahtjev za pristup informacijama primio je putem elektroničke pošte, ali i putem vlastite pisarnice - što se očito zaboravilo. Sluteći intelektualne i moralne kapacitete i integritete, odnosno sposobnosti onih koje vode Grad, opreza radi isti zahtjev za pristup informacijama predao sam idućeg dana, 23. srpnja 2018. i putem pisarnice Grada. Znajući da tražene informacije gradske „strukture" žele zatajiti, a da je službeniku najlakše stisnuti tipku „delete" kako bi riješio problem, iz predostrožnosti i radi osiguranja isti zahtjev sam ponovio u analognom/papirnom obliku, u dva primjerka, od kojih sam jedan primjerak s prijemnim pečatom od 23. srpnja 2018. i urudžbenim brojem 15-18-1, sačuvao za svoju evidenciju. Dakle isti zahtjev za pristup informacijama Grad Mali Lošinj je primio dva puta, odnosno na dva načina. Putem elektroničke pošte i putem pisarnice, a Povjereniku se laže da zahtjev nikad nije primljen, te da mi se zbog toga zahtjev nije moglo ni ispuniti.

Zašto i kako je uopće moguće da Grad Mali Lošinj otvoreno i bezočno laže u službenim postupcima? Zato što ni na ovakvo postupanje kao ni na bilo koje prethodno nitko nije ni trznuo, a kamoli da bi tko postavio pitanje odgovornosti. O sankcijama ne treba ni sanjati.

Obračun sa sumnjivim građaninom
Istim dopisom Povjereniku kojem u službenom postupku Grad Mali Lošinj bezočno laže, Grad se obračunava sa sumnjivim građaninom navodeći da isti, citiram, podnosi učestale zahtjeve za pristup informacijama, da isti odbija preuzeti njihove odgovore te da se u predmetnom slučaju radi o pokušaju diskreditiranja tijela javne vlasti i njegovog službenika. Dakle, zahtjevom da mi se dostave zapisnici Povjerenstva iz predmetnog podneska, standardiziranog Obrasca 2, zahtjeva za pristup i informacijma, ja u stvari ne želim zaista doći do informacija koje sam tražio, već samo želim diskreditirati Grad Mali Lošinj i njegovog službenika! No činjenica je da Grad Mali Lošinj laže kako nije primio zahtjev, a laže s ciljem da me diskreditira i na tome gradi priču o sumnjivom građaninu koji manipulacijam pokušava diskreditirati gradsku vlast i njenog službenika. Uzročno posljedična veza ispunjavanja zahtjeva i diskreditacije Grada i neodređenog gradskog službenika nije objašnjena. Nejasno je i temeljem čega Grad zaključuje da bi traženje zapisnika Povjerenstva za stratešku procjenu bilo diskreditirajuće za njega i/ili za njegovog službenika. A nije jasno ni o kojem službeniku se radi odnosno kojeg službenika se pokušava diskreditirati. To zna samo Grad i naravno gradski službenik sa subjektivnim osjećajem da ga se proganja. Odnosi li se podmukli pokušaj diskreditacije službenika na gradskog službenika za koga se traži odluka o imenovanju u Povjerenstvo ili na službenika za informiranje nije jasno. U građenju priče o sumnjivom građanu koji pokušava diskreditirati Grad, prilično je kontradiktorna tvrdnja da građanin koji učestalo podnosi zahtjeve za pristup informacijama to pokušav preko zahtjeva kojeg - sami to tvrde - uopće nije predao!?

Iako Grad tvrdi - ali to ničim ne dokazuje - da se u „predmetnom slučaju" radi samo o pokušaju njegovog diskreditiranja, mislim da se tu ipak radi o vrlo uspješnoj diskreditaciji Grada. Ali diskreditacija nije uspjela zahvaljujući naporima sumnjivih građana, nego postupkom gradskog službenika koji je lagao da nije primio zahtjev za pristup informacijama, a stvarno ga je primio, i to u dva navrata. Grad Mali Lošinj je time sam sebe diskreditirao.

Za diskreditiranje ovakvog Grada nije potrebna nikakva vanjska sila. To uspješno rade njegova tijela sama i službenici od povjerenja bez ičije pomoći, moglo bi se reći svakodnevno. Pa ako zahtjev za pristup informacijma koji mu nikad nije podnesen u Gradu smatraju pokušajem diskreditacije, bilo bi zanimljivo saznati kako Grad Mali Lošinj tumači upozorenje i zahtjev za postupanje Povjerenika za informiranje od 13. prosinca 2018. o kojem sam prethodno pisao.