Prijedlog zakona o ukidanju općeg dobra

Korisnička ocjena:  / 2
LošeNajbolje 

palaciolNacrt prijedloga Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama pokazuje da plan privatizacije luka koji je izazvao žustru javnu raspravu nije bio pogreška, nego probni balon kojim se testira raspoloženje javnosti prema vlasništvu, odnosno stjecanju stvarnih prava na pomorskom dobru. Dakako da niti prijedlog Zakona o pomorskom dobru ne spominje privatizaciju. Ali, pogledajmo prijedlog koji uređuje status malih otoka, podsjetimo se da je radnja zbivanja Hrvatska, zamislimo koje su prve asocijacije na sintagmu vladavina zakona u ovom okruženju, pa onda odlučimo je li prijedlog zakona dobar 

Dakle, članak 4. određuje da se pomorskim dobrom imaju smatrati otoci do 4000 m2 površine. Na prvi pogled, savršeno! Budući da je pomorsko dobro posebno zaštićeno ustavom, prva je pomisao da će time i mali otoci, otočići i hridi dobiti time nedvojbeno veći stupanj zaštite, kako i treba jer je upravo razvedenost obale i brojnost otoka s očuvanim izvornim krajobrazom i netaknutom prirodom jedna od najvećih komparativnih prednosti jadranske obale i hrvatskog turizma. 

Nadalje, prijedlog zakona određuje člankom 32. st. 5 da će se na nekretnine iz stavka 4. primijeniti propisu o izvlaštenju te da će prijašnji vlasnik ostvariti pravo na naknadu. Odmah mi na pamet padaju sve malobrojniji otočani što na malim otočićima koje su baštinili od nona i nonića obrađuju svoje maslinike ili obilaze s kanisterima punim vode sve malobrojnije ovce. Pa mi ih bude žao, njih, ovaca i maslinika, a na pamet mi pada i ustavna vrijednost iz članka 3. Ustava, privatno vlasništvo na koje se svi zaklinju, pa mislim da za derogiranje te vrijednosti treba imati stvarno valjan i javni interes.

No pada mi na pamet i to da osim što na škrtoj zemlji na elitnim pozicijama usred mora njeguju od svojih djedova baštinjene ovčice i maslinike vlasnici zemljišta na malim nenastanjenim otocima njeguju i san da će ih uspjeti prodati i time riješiti sve svoje probleme koji obilježavaju život na otoku. Padaju mi na pamet brojni mali otoci koji se nude na tržištu nekretnina, mada je san o prodaji otoka dosad ostvaren na samo šest otoka u posljednjih 15 godina.

Možda se prijedlogom zakona nastoji zaštititi nacionalno blago od prodaje? Što je taj javni interes kojim će se opravdati izvlaštenje vlasnika malih otoka i promijeniti ne samo vlasništvo, nego i ukupna lokalna tradicija, krajobraz, lokalna ekonomija, a vjerojatno i demografska slika kad se ugasi san o prodaji zemljišta?

Što će dobiti nacionalna, regionalna i lokalna zajednica time što će se mali otočići proglasiti u cijelosti pomorskim dobrom, kad se na pomorskom dobru prostornim planovima voljom lokalnih šerifa može naći i može graditi baš svašta? Jedino što vidim kao posljedicu ove odredbe nije zaštita, nego baš suprotno, otvaranje puta za osvajanje cijelih otočića za koncesionare, opsjednute elitnim gostima i njihovim dubokim lisnicama, opsjednute normiranjem i unificiranjem turističke industrije i imperativnim širenjem korporativnog turizma. Koncesija na malom nenaseljenom otoku s izuzimanjem iz javne upotrebe, što je sve zastupljeniji trend u davanju koncesija na pomorskom dobru, može stvarno postati zlatna koka. Koncesija s pravom građenja na pomorskom dobru i mijenjanjem obalne crte, s pozivanjem na usputnu odredbu o neposrednoj primjeni plana bez potrebe donošenja prostornih planova nižeg reda nije nikakav nerealni san, nego realna stvarnost imalo spretnijeg i potkoženijeg investitora, koji može platiti i političku volju i izradu ciljanih izmjena prostornog plana.

Ali to nije sve. Nekretnina iz članka 4, dakle otok površine do 4000 m2, koja je izvlaštenjem prijašnjeg vlasnika postala pomorsko dobro, može i prestati biti pomorsko dobro. Članak 33. ne baš pretjerano precizno nevedeno pod kojim uvjetima, određuje da ista ta nekretnina koja je po sili zakona postala pomorsko dobro, može izgubiti status pomorskog dobra kad izgubi namjenu neposrednog i uobičajenog korištenja mora, rješenjem upravnog odjela u jedinici područne samouprave. Takva se nekretnina upisuje u vlasništvo Republike Hrvatske.

Mali otočić, koji vlasnik nije mogao prodati prije no što se utvrde granice pomorskog dobra, prije no što ga ponudi lokalnoj pa područnoj samoupravi i napokon državi, za što država u pravilu nije imala interesa niti novca, odjednom može, kao dio državne imovine, oslobođen od vlasnika i lišen svih ograničenja i pretjeranih administrativnih labirinata, postati zlatna koka na drugi način.

Ključno je pitanje, hoće li javnost, omamljena vrelim naletom toplinskog vala Lucifer i anestezirana uzastopnim neuspjesima da na ikoji način utječe na dosadašnji proces privatizacije, uopće prepoznati da prijedlog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama nosi brojne načine na koji će opće dobro ostati samo deklarativna vrijednost, u praksi omeđena ogradama, zaštitarima, naplatom pristupa i privatnim interesima poduzetnika i korporacija.