Minotaur

Korisnička ocjena:  / 12
LošeNajbolje 

minoJadranku d.d. može se opisati kao Minotaura - mitsko čudovište kojem se u labirintu (Lošinju) kao žrtve prinose javna dobra, okoliš i prostor, a možda i opći javni interes odlukama gradskog vijeća kroz prividno demokratske procese. Prve žrtve su mu prostori oko hotela, pa uvale pored hotela, pa onda i udaljene uvale, a na kraju će cijeli otok pretvoriti u svoj labirint.

Gledanje i doživljaj bilo koje stvari ili događaja ovisi o poziciji ili kutu gledanja. Jedna te ista stvar se različito može tumačiti od osobe do osobe. Štoviše, jedna te ista osoba o istoj stvari može imati različite stavove, ovisno o raspoloženju, trenutku ili promijenjenoj poziciji prema nečem ili nekom mijenja se i kut gledanja. Tako se i o Jadranci i njenim investicijskim podvizima na Lošinju može gledati na različite načine.

Prema mainstream medijima i masovnom javnom ofenzivom Jadrankini investicijski podvizi na Lošinju opisuju se na bajkovit način. Legitimo i razumljivo je bajkovito gledanje na takvo investiranje jer ono može donijeti razvoj, zapošljavanje, prosperitet i sl. Može, a hoće li, pokazat će vrijeme. No kao što je investicijski bum Jadranke moguće opisivati kao bajku tako se iste događaje može gledati, kroz mitološku prizmu i kritički.

Recentnu Jadranka, ne onu koja je bila svijetli primjer privatizacije s malim dioničarima kao većinskim vlasnicima, moglo bi se opisati kao Minotaura - mitsko čudovište u labirintu (Lošinju) kojem se prinose žrtve. Žrtve su javna dobra, okoliš i prostor, a možda i javni interes koji se odlukom gradskog vijeća kroz prividno demokratske procese prinose našem Minotauru. U tom svjetlu gradsko vijeće i lokalne političare uopće (uz izuzetak vijećnika Devčića) treba gledati kao atenskog kralja Egeja koji je radi održanja mira morao prinositi žrtve Minotauru.

Kao svako mitsko čudovište i Minotaur je nastao prevarom, voljom bogova i neprirodnim općenjem. Naš Minotaur (Jadranka) nastao je tako što je socijalističkog turističkog giganta na izdisaju (društvenom mimikrijom prikazanog zdravim dioničkim društvom) oplodio skriveni i moćni ruski kapital. Do jučer na izdisaju, i nemoćno u trenu postaje moćno. Naš Minotaur nabijen silnim potencijalom, potencijalom velikim gotovo koliko i sibirsko prostranstvo, želi investirati ne pitajući za mogućnosti ili potrebe. Traži žrtve. Prve žrtve su mu prostori oko hotela, pa uvale pored hotela, pa onda i udaljene uvale, a na kraju će cijeli otok pretvoriti u svoj labirint. Pored dobrovoljno prinesene žrtve – prostora, odnosno javnog dobra, našem Minotauru žrtvovane su i uobičajne procedure, zakoni, propisi i prostorni planovi, inatljiva, troma i nekoperativna birokracija. Žrtvovana je i inače sumnjičava i oprezna otočna filozofija nesklona rizičnim promjenama, naglosti i brzini.

Žrtvovanje javnog dobra
Za razliku od kralja Egeja koji je za prinošenje žrtve Minotauru imao opravdane razloge, žrtvovanje javnog dobra i pravne države da bi se investiralo pod svaku cijenu, uz nevjerojatnu brzinu s nepoznatim i nejasnim krajnjim ciljevima, a s velikim rizikom pravljenja dalekosežnih grešaka je teško opravdati, ali se može shvatiti.
Našeg Minotaura ne hrani samo lokalna vlast i ukupna lokalna politika, vlast i opozicija (osim jednog izuzetka) već to radi i regionalna i državna vlast preko svojih nadležnih ureda, agencija, ustanova, inspekcija svih vrsta, ministarstava i ministara osobno. Kad naš Minotaur u orgazmičkom zanosu poželi npr. vojnu bazu članice NATO pakta, ministar obrane osobno dolazi pod noge Minotauru. Zbog straha ili kojeg drugog razloga ministar zaboravlja da je to perspektivna vojna imovina za OS RH, barem do 2024. prema zadnjoj strategiji koju je izradilo upravo ministarstvo na čijem je on čelu.

Nažalost, svijest o postojanju Minotaura ne postoji. Pa tako ne postoji ni svijest o žrtvi koju se prinosi. Tome pogoduje i to što ne postoje jasni ciljevi, a ni ozbiljne strategije razvoja ovog otoka. Doduše postoje formalni, neživotni uradci na gradskoj web stranici koji se zovu strategije. Pa tako Plan ukupnog razvoja Grada Mali Lošinj 2013.-2020. osim deskripcije stanja na otoku i općenitih fraza ne govori ništa. U uvodu navedene strategije stoji da je "cilj izrade PUR-a (Plana ukupnog razvoja) izraditi dokument koji će biti podloga za odlučivanje jedinice lokalne (regionalne) samouprave – Grada Mali Lošinj oko bitnih strateških pitanja razvoja, stvaranja preduvjeta za partnerstvo između javnog, privatnog i poslovnog sektora te olakšati put do različitih sredstava domaćih i inozemnih fondova za financiranje projekata." A u zaključku iste strategije stoji "Uloga jedinica lokalne samouprave je da postanu središte razvojnih aktivnosti te iniciraju, pokreću i usmjeravaju sustavne razvojne aktivnosti u svojoj lokalnoj sredini." Između toga ništa.

U uvjetima nepostojanja jasnih ciljeva, načina i puteva do ciljeva, sve se može proglasiti ciljem. Pa se i interes Minotaura za investiranjem pod svaku cijenu i na svaki način može proglasiti javnim interesom - jer javni interes uopće nije definiran. Osim općih floskula o održivom razvoju ne postoji dokument, a ni društveni konsenzus, koji bi utvrdio što je to održivi razvoj za naš otok. Zbog toga otočni Minotaur umjesto mitskog čudovišta ima status korisne, umiljate domaće životinje.