»Europska predstava u balkanskom ruhu«
/ 3
- Detalji
- Kategorija: Politika
- Objavljeno Subota, 14. 02. 2015.
Nije samo predsjednička lenta ono što inauguracijski ceremonijal Kolinde Grabar-Kitarović povezuje sa sličnim ceremonijalima u Južnoj Americi. Cijela predsjednička inauguracija, naime, barem u ovakvom obliku u kakvom je upražnjava Hrvatska, dakle uz veliku pompu i prisustvo stranih državnika, postoji još samo u Južnoj Americi, dok u Europi ovakve predsjedničke inauguracije možemo vidjeti još samo u Hrvatskoj. I u Srbiji.
Istina je da većina europskih država ima neku ceremoniju kojom se obilježava početak predsjedničkog mandata, no praktično nijedna na njih ne poziva strane šefove država, dok je u Hrvatskoj broj stranih državnika na inauguraciji mjerilo njezina uspjeha, kao i zrcalo moći i ugleda novog predsjednika ili predsjednice. Predsjedničke inauguracije u Europi već odavno ne ubrajaju među značajnije političke, a pogotovo ne diplomatske događaje, niti se igdje u Europi oko toga stvara ovakva vrućica kakvoj posljednjih dana svjedočimo u Hrvatskoj. Osim eventualno u Srbiji.
Čak i one europske države poznate po protokolarnoj pompoznosti poput, primjerice, Francuske ili Italije, na svečane inicijacije svojih predsjednika ne pozivaju strane državnike. Italija je baš ovih dana dobila svog novog predsjednika, Sergia Mattarellu, koji je u parlamentu izabran u subotu, zadnjeg dana siječnja, a njegova inauguracija održana je već u utorak, samo tri dana kasnije. Mattarella je započeo svoj sedmogodišnji mandat prisegom pred parlamentom, a potom se u velebnu predsjedničku palaču na Kvirinalu dovezao u stilu – u prekrasnoj predsjedničkoj Lanciji Flaminiji 335 iz 1961. godine – u pratnji talijanskog premijera Mattea Renzija i počasne kolone karabinjera. Svaki novi predsjednik toj ustaljenoj ceremoniji pokušava dati neki svoj pečat, pa je Mattarella tako osim na grobu neznanom junaku na Piazzi Venezia odao počast i nevinim žrtvama koje su nacisti pogubili u rimskim Ardeatinskim jamama u jednom od najtežih zločina u Italiji u Drugom svjetskom ratu, što svjedoči o antifašističkom profilu novog talijanskog predsjednika.
Iako bi netko mogao pomisliti da na ovakav inauguracijski ceremonijal možda utječe činjenica da Talijani svog predsjednika ne biraju neposredno, nego u parlamentu, i u Francuskoj koja izravno bira predsjednika države inauguracija novih predsjednika odvija se u Elizejskoj palači, sjedištu francuskih predsjednika, također bez stranih državnika. Iako toj svečanosti ne nedostaje državničkog blještavila i tradicije, zapravo je više riječ o primopredaji dužnosti dvaju predsjednika, budući da Francuzi ne poznaju predsjedničku prisegu kao većina ostalih država. Iako je inauguracija nedvojbeno značajan čin u demokratskom životu Francuske, njegova važnost više je simbolična nego konstitutivna. Riječ je ponajprije o simboličnom činu koji naglašava vezu novog predsjednika i građana Francuske koji su ga birali.
U Sjedinjenim Državama inauguracija novih predsjednika odvija se na otvorenom kao jedna velika demokratska svečanost, s prisegom kao ključnim trenutkom inauguracije, inauguracijskim govorom i inauguracijskom paradom u kojoj građani ispraćaju predsjednika i prvu damu na njihovom putu od Capitol Hilla do Bijele kuće. No važno je primijetiti da je i ovdje riječ o simboličnom interakcijskom činu između građana-birača i njihova izabranika, u kojem nema mjesta za strane državnike.
Čak i u Rusiji na svečanu inauguraciju novih predsjednika u Kremlju ne pozivaju strane državnike. Suprotan smo primjer nedavno vidjeli u Ukrajini, no inauguracija novog ukrajinskog predsjednika Petra Porošenka funkcionirala je kao svojevrsni politički akt potpore Ukrajini u njezinom sukobu s Rusijom.
I u susjednoj Sloveniji inauguracija novih predsjednika održava se pred zastupnicima Državnog zbora, slovenskog parlamenta, pred kojima novi predsjednik polaže prisegu. Bez puno ceremonija, bez lenti i bez počasne garde, iako i slovenskog predsjednika Slovenci biraju na neposrednim izborima.
Zanimljivo je da se aktualni slovenski predsjednik Borut Pahor drži pravila da ne prihvaća pozive na inauguracije novih predsjednika, iako će u nedjelju, zbog važnosti Hrvatske za Sloveniju, napraviti iznimku.
Tako, dakle, to funkcionira u Europi i Americi, odnosno u državama koje nazivamo Zapadom. Društvu kojem – kako naša nova predsjednica naglašava u svakoj prigodi – svojim članstvom u Europskoj uniji i u NATO-u navodno i sami pripadamo. Međutim, sudeći po najavljenoj kičastoj dramaturgiji njezine inauguracijske svečanosti, u koju su ponovno vraćeni predsjednička lenta, predsjednička garda i ostala »državnička« simbolika, a posebno zbog činjenice da je prisega iskorištena kao poligon za još jedan regionalni obračun (svečanost je uranila za tri dana uz nesuvislo objašnjenje o održavanju nekakvog antiterorističkog summita u Washingtonu, kojeg više nitko i ne spominje, čime je, zbog preklapanja sa srbijanskim Danom državnosti, unaprijed spriječen dolazak srbijanskog predsjednika Nikolića u Zagreb), Hrvatska prije spada u društvo južnoameričkih država. Ili balkanskih, ako vam je tako lakše.