Evaluacija nije strašni sud

Korisnička ocjena:  / 0
LošeNajbolje 

evaluacijaJavna objava učeničkog bloga kojim iznosi pozitivne i negativne osobine svojih nastavnika u našim je uvjetima neviđena hrabrost. Napad je to na ideju učitelja da su nedodirljivi, da je njihova vrijednost neupitna, da njihov rad ne smije nitko preispitivati, a najmanje oni nad kojima su u odnosu moći, učenicima i njihovim roditeljima

Cijeli grad već danima u kuloarima nagađa o tome što piše u blogu učenika osmog razreda OŠ Maria Martinolića, kada je zbog njega upućena prijetnja kolektivnim ukorom cijelom  jednom razredu i pozvana policija u školu.

Evaluacija nastavnika od strane učenika je uobičajena pojava u europskim i američkim školama i fakultetima. Evaluacija nije strašni sud, nego jednostavan način vrednovanja nečijeg rada, koji omogućuje da nastavnici dobiju povratnu informaciju o nastavnom procesu, rezultatima i odnosima, te da te elemente unaprijede.  Učenicima omogućuje da dobiju osjećaj da su oni u središtu nastavnog procesa, da je njihovo mišljenje važno i da načela ljudskih prava i dječjeg prava na mišljenje nisu tek prazna fraza nego nešto što im omogućuje osobni rast i integraciju u građansko društvo.

evaluacijaEvaluacija nastavnika, manje službena, željena i strukturirana postoji čak i u autoritarnim školama i autoritarnim porecima. Sastoji se u tome da djeca međusobno, svojim roditeljima i svome socijalnom okruženju opisuju i karikiraju i dobre osobine svojih nastavnika i njihove slabosti. O nastavnicima se tako sve zna, tko puši za sata, tko vrijeđa djecu, tko ogovara druge ljude umjesto da predaje gradivo, tko se nemotivirano ljuti i donosi svoje osobna neraspoloženja u učionicu, koga je nastavnika moguće uhvatiti u neznanju, a tko pokazuje strast prema gradivu koje predaje. Ovaj način evaluacije ne unaprjeđuje procese i odnose između nastavnika i učenika, nego tek jednostavno otvara ventil kojim se djeca rješavaju napetosti, frustracije i konflikata.

flasterJavna objava učeničkog bloga kojim iznosi pozitivne i negativne osobine svojih nastavnika u našim je uvjetima neviđena hrabrost. Napad je to na ideju učitelja da su nedodirljivi, da je njihova vrijednost neupitna, da njihov rad ne smije nitko preispitivati, a najmanje oni nad kojima su u odnosu moći, učenicima i njihovim roditeljima. Autoritarna škola se ne mijenja, nego tek ideje i koncepte demokracije i ljudskih prava nastoji ukorporirati u kurikulum kao gradivo koje se uči i ocjenjuje. Ne nastoji ih pretvoriti u životna i obrazovna načela, jer za to nema znanja, nema osobnih sklonosti ni izbora autoritarno odgajanih i obrazovanih učitelja, a nema ni društvenih okolnosti. Ukratko, nema  tradicije civilnog društva. Zato je sporni blog, vrlo odmjeren i za učenika osmog razreda neuobičajeno uljudan, izazvao nesrazmjernu količinu bijesa, povrijeđenosti, zapjenjenih prijetnji tužbama i neodgojnim postupcima.

Nastavnici misle da zaslužuju neko posebno poštovanje jer su u poziciji da daju ocjene iz znanja i vladanja. Koncept ljudskih prava određuje istu količinu poštovanja nastavnicima i njihovim učenicima, baš kao i svim ljudskim bićima, a dodatnu količinu treba zaslužiti i nije uračunata u kvotu nastavničkih privilegija. Koncept dječjih prava određuje da djeca imaju pravo na iznošenje svoga mišljenja, čak i onda kada se nama odraslima ne sviđa ili kada vrednuje nas. Naročito onda. Tada to jedino i ima smisla, a ne kada recitiraju naučeno gradivo ili papagajski ponavljaju naše misli.

Jasno je da djeca imaju nedostatan instrumentarij za valjano vrednovanje - za to im nedostaje znanja i iskustva. Ali nastavnici zato poznaju (ili bi trebali poznavati!) razvojne mogućnosti svojih učenika i uzimaju u obzir nedostatak znanja i iskustva, pa potiču na vježbu njihovo kritičko mišljenje i preispitivanje svijeta koji ih okružuje.  Zato se kompetentan nastavnik ne ljuti na dijete, ne pada u amok i ne dolazi na ideje da podiže privatne tužbe u slučaju evaluacije svog rada kojom nije zadovoljan.

Odgojna poruka, koja je mogla uslijediti nakon objave bloga, nije uslijedila. Šteta, jer svaki nastavnik zna kako je rijetka i dragocjena kombinacija dijete žive inteligencije, zainteresirano za svijet oko sebe, odvažno i kritično. Takvo se dijete poziva na dodatno uključivanje, a ne isključuje.

Pozivanje na kolektivnu odgovornost cijelog razreda, prijetnje ukorima, dovođenje djece u situaciju da ne žele pokazati propušteno gradivo bolesnom kolegi koji je autor bloga kako ne bi sebe prokazali kao podržavatelja, a naročito pozivanjem policije u školu pokazivanje potpune nemoći da se djecu odgaja, sve su to žalosni pokazatelji da za provođenje građanskog odgoja u nas nema uvjeta. Nema razumijevanja, nema znanja, nema osposobljenog kadra.

Mediji su prenijeli izjavu jedne ravnateljice koja je uvođenje građanskog odgoja u škole komentirala svojim opažanjem da djeca vole humanitarne događaje. WTF, pitala bih kada se to ne bi tumačilo neodgojnim utjecajem daleko gorim nego što je prijetnja kolektivnim ukorom. Građanski je odgoj produktivna reakcija na dječji blog. Sve ostalo je loše oponašanje odgoja, loše oponašanje građanskog društva i loš rezultat za uključenu djecu.