Potpisi za referendum o Zakonu o radu

• 

Korisnička ocjena:  / 0

LošeNajbolje 

Detalji

Kategorija: Politika

Objavljeno Subota, 19. 06. 2010.

Sindikalne središnjice oglasile su prikupljanja potpisa za referendum o Zakonu o radu u Malom Lošinju. Potpisi će se prikupljati na Trgu Republike Hrvatske do subote 19. lipnja od 9 do 12, te od 18 do 21 sat, a u nedjelju i ponedjeljak od 9 do 12 sati. U centru Velog lošinja potpisi će se prikupljati od 18 do 21 sat.

U Cresu se potpisi prikupljaju do subote 19. lipnja pod loggiom od 18 do 21 sat.

Napomena: uz potpis kojim se traži raspisivanje referenduma potreban je JMBG (jedinstveni matični boj građanina), a ne OIB.

 

 

 

Ukoliko se prikupi dovoljan broj potpisa birača, raspisat će se referendum na kojem će biti postavljeno pitanje:

“Jeste li za zadržavanje važeće zakonske odredbe o produženoj primjeni pravnih pravila sadržanih u kolektivnim ugovorima“.

Današnji Novi list izvješćuje:

U dva dana 80.000 potpisa, sindikati ljuti na DIP

Sindikati upozoravaju da je uz potpis za referendum nužno ubilježiti JMBG kojeg nema ni na jednom novom osobnom dokumentu

U prvih 14 sati prikupljanja potpisa za referendum o Zakonu o radu sindikati su prikupili 45 tisuća potpisa, što je deset posto od ukupnog broja potpisa potrebnih za to da Sabor raspiše traženi referendum. Službeni su to podaci sindikalnih središnjica o prikupljenim potpisima do 11 sati u četvrtak.

S obzirom na to da je je interes građana tog drugog dana prikupljanja potpisa bio veći nego u srijedu kad su se potpisi skupljali dva sata kraće, sindikalisti procjenjuju da bi u prva dva dana mogli skupiti i do 80 tisuća potpisa, a neki idu i toliko daleko da tvrde da je u dva dana skupljeno 20 posto potrebnih potpisa, odnosno više od 90 tisuća.

Zaboravljen OIB

U svom priopćenju kazali su da su zadovoljni dosadašnjim odazivom građana, ali tvrde da su suočeni s »perfidnim institucionalnim i normativnim preprekama« čiji je jedini cilj spriječiti ih u poticanju građana da o pitanjima koja su od njihovog »nedvojbenog interesa odlučuju u formi najlegitimnijeg instituta neposredne demokracije«.

Upozoravaju kako su nadležna tijela, ne slučajno, propustila Zakon o referendumu uskladiti sa Zakonom o OIB-u, pa je tako uz potpis za referendum nužno ubilježiti JMBG kojeg nema ni na jednom novom osobnom dokumentu. Tako se i drugog dana događalo da građani ne mogu potpisati peticiju za referendum jer ne znaju napamet svoj JMBG, ali je na jednom mjestu u Zagrebu na kojem su se skupljali potpisi zabilježen i slučaj građanina koji se zaputio u MUP po potvrdu o JMBG, odlučan da ga »vlasti nikakvim igricama neće spriječiti u onome na što ima pravo«.

Koliko potpisa?

Ljuti su sindikati i na, kako kažu, neučinkovitost Državnog izbornog povjerenstva, koje nije odgovorilo na njihov zahtjev za dostavom točnog broja birača kako bi se utvrdio broj potpisa građana potreban za raspisivanje referenduma. Umjesto očekivanog odgovora, sindikalisti su dobili obavijest kako je njihov zahtjev proslijeđen Ministarstvu uprave na daljnju proceduru. Ni u DIP-u ni u Ministarstvu uprave nisu uspjeli dobiti objašnjenje ove zavrzlame, pa je tako još uvijek nepoznat točan broj potpisa koji će sindikati trebati prikupiti.

Prema službenim podacima DIP-a prikupljenim za predsjedničke izbore, Hrvatska je imala 4.495.006 birača, od čega više od 400 tisuća bilo u dijaspori. Sindikalisti bi prema tim podacima trebali prikupiti oko 450 tisuća potpisa. 

Novi list donosi i komentar Nevena Šantića pod naslovom Referendum o vlasti

U suvremenoj hrvatskoj povijesti ne pamti se da je ijedan događaj nakon izbora 1990. godine tako trgnuo ljude kao potpisivanje zahtjeva za referendumom o izmjenama Zakona o radu, da je pitanje »jesi li potpisao« postalo ne pitanje dana nego pitanje desetljeća.

Očito, godinama potcjenjivanom, atomiziranom, depriviranom i uništavanom radništvu, suočenom s isto tako neveselom sudbinom vlastite djece, počelo se mračiti pred očima.

Kada se činilo da smo se u ovoj zemlji pozdravili sa solidarnošću kao civilizacijskom i ljudskoj naravi primjerenom kategorijom, odjednom je unisono progovorila želja za zajedništvom. Shvatilo se kako je onaj stari lažno obrambeni mehanizam – osobno me se ne tiče pa se ne želim u to miješati – uvijek bilo samozavaravanje, jer naposljetku kada se iscrpe svi »susjedi« nesreća uvijek pokuca i na tvoja vrata koliko god se krio.

Nije vrijeme ni mjesto za euforiju. Veselje što je prvog dana, uza sve pravno-formalne prepreke, prikupljeno 45 tisuća potpisa, i nagađanja o tome da li će jutros, na početku trećeg dana akcije, biti skupljeno 80 ili 90 tisuća potpisa organizatori ne trebaju kriti, ali moraju biti svjesni da je još daleko do 23. lipnja, a još dalje i od mogućeg stvarnog raspisivanja referenduma te konačnog pravorijeka svih građana Hrvatske.

Treba doprijeti do svakog kutka zemlje i potpis ponuditi svima – zaposlenima, nezaposlenima, otpuštenima ili onima koji će sve to već sutra biti – kako se poslije ne bi zdvajalo nad propuštenom prilikom.

I građanima izvan urbanih cjelina treba omogućiti da kažu svoje mišljenje. Isto tako, sindikalistima konačno mora postati jasno, koliko god središnjica bilo, da organiziranje radništva ima smisla samo ako je u njihovom interesu, pa jedino osvještene akcije koje zadiru u srž radničkih problema mogu dobiti potporu.

U krivu su oni koji misle da su isključivi razlog »dizanja masa« sam Zakon o radu, reguliranje kolektivnih ugovora, božićnice ili regresi. Nemirenje s mogućnošću da poslodavci jednostrano mogu prekinuti pregovaranje o kolektivnim ugovorima bila je samo kap koja je prelila čašu. Zato je potpisivanje zahtjeva za referendum istovremeno svojevrsni referendum o vlasti, o njenom ponašanju i ulozi svih ovih proteklih godina, o njenoj pristranosti u korist poslodavaca i na štetu zaposlenih, o njenoj nesposobnosti da istovremeno stimulira poslodavce i kapital te zaštiti one koji žive od najma svoje radne snage, o njenoj koruptivnosti i sklonosti klijentelizmu u savezu s odabranim socijalnim skupinama.

Koliko god potpisa u konačnici bilo, Vlada i politička vrhuška stoga bi ih trebali ozbiljno shvatiti. Lažni proroci neoliberalizma u Hrvatskoj već su i samo verbalno protivljenje izmjenama Zakona o radu i sličnim zahvatima u stečena radnička prava proglasili atakom na kapitalizam. Ne, nije ovo atak na kapitalizam.

Glas radnika, i onih koji ih podržavaju, je atak na predatorsku otimačinu i ponižavanje ljudi koje takoreći bez glasa trpimo već godinama. Došlo je vrijeme da se progovori.