Znanje više nije javno dobro i opće pravo svakoga čovjeka

Korisnička ocjena:  / 1
LošeNajbolje 

jedan-svijet-jedna-borbaSasvim je očito da visoko obrazovanje sve više postaje dostupno samo bogatima, što je pogubno ne samo za neimućne, nego i za društvo u cjelini, piše Mate Kapović, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Besplatno obrazovanje za sve

Mate Kapović

U Hrvatskoj je nekoć fakultetsko obrazovanje bilo besplatno tj. financirano kroz porezna izdvajanja građana. Danas gotovo 60% hrvatskih studenata plaća za svoj studij (unatoč tome što porezna izdvajanja za obrazovanje nisu smanjena).

Kaže se da studenti koji plaćaju studij studiraju za svoje potrebe. Ali zar 60% studenata može studirati „za svoje potrebe"? Ima li to smisla? Zapravo je posrijedi nešto drugo. Školarine su uvođene postupno, prvo za mali broj studenata pa sve veći, sve dok nije došlo do toga da većina zapravo plaća za studij.

Tako i dolazimo do podatka da se od 1991. do 2004. broj studenata koji plaćaju studij povećao za 10 puta više nego što se povećao ukupni broj studenata (814% prema 82%). Dakako, uza sve to ide i neprestano povećavanje iznosa školarinâ koje su sad već više od prosjeka iznosa školarina u EU.

Zadnji je udar na nekim fakultetima izvršen preko bolonjske reforme. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, primjerice, prema planu, od dogodine neće samo 50% preddiplomaca (1.-3. godina) plaćati 6 000 kn na godinu, nego će i svi diplomci (4.-5. godina) plaćati 4 000 kn godišnje. Osim toga, „zbog krizne situacije postoje velike intencije povećavanja školarinâ". Pridoda li se tome da godina prosječnog postdiplomskog studija na istom fakultetu stoji 20 000 kn godišnje, jasno je da su sve priče o „društvu znanja" obične floskule. Od iduće godine će još više studenata plaćati svoj studij. Daljnji će ciljevi biti proširiti plaćanje školarinâ na sve studente, o čemu se već sasvim otvoreno govori, i zatim naglo dizanje cijena (kao što se događa u Velikoj Britaniji).

jedan-svijet-jedna-borbaSasvim je očito da visoko obrazovanje sve više postaje dostupno samo bogatima, što je pogubno ne samo za neimućne, nego i za društvo u cjelini. Kako očekivati napredak društva ako se obrazuju bogati a ne sposobni? Kako očekivati napredak društva ako visoko obrazovanje postaje sve nepristupačnije? Studentima se u zamjenu obećavaju „povoljni krediti". Kao da je nekome, uz kredite koje će ionako morati u životu dizati za kupovinu stana i auta, i uz činjenicu da velik broj ljudi ionako stalno životari na dug, doista utjeha to što će na kraju fakulteta, ako uopće bude mogao dići kredit, ostati s dugom koji će otplaćivati još 10 godina? Kako nekom objasniti da mora plaćati sve veće školarine iako mu one nakon toga čak ne jamče ni bar donekle pristojnu plaću? Kako mu objasniti da mora plaćati školarinu od uskoro sigurno i po 10 000 kn da bi poslije radio u osnovnoj školi za četiri i nešto tisuća kuna? U konačnici sve vodi komercijalizaciji visokoga školstva i njegovu podvrgavanju interesima privatnoga kapitala a ne interesima cijeloga društva. Znanje više nije javno dobro i opće pravo svakoga čovjeka.

Obrazovanje je postalo roba, kao što je i predviđeno ugovorom GATS (General agreement on trade and services) koji je Hrvatska bez ikakvih ograda potpisala ne potrudivši ga se čak ni prevesti. 

Srozavanje i komercijalizacija visokoga školstva ne događa se slučajno i ne može se izdvajati iz šire političko-gospodarske slike Hrvatske. Država je 50 godina imala novaca za besplatno obrazovanje (i, primjerice, za zdravstvo), a onda je odjednom, unutar toliko „efikasna" tržišnog modela, tih novaca jednostavno „ponestalo". Tu se jasno vidi koji su prioriteti ovoga sustava i države. U Hrvatskoj se, kroz neoliberalnu ekonomsku politiku koju zastupaju sve srednjostrujaške hrvatske stranke, posljednjih 20 godina sustavno uklanjaju svi oblici društvenih i ekonomskih prava, što je najočitije u primjeru školstva, zdravstva (gdje se uvode participacije, srozava se kvaliteta usluge i na svaki se način pogoduje privatnom sektoru) i radničkih prava (gdje sve više i više ljudi radi na određeno, radi prekovremeno bez naknade itd.).

Država je nakon 1990. brutalno opljačkana u procesu privatizacije - prvo su uništena ili prisvojena za privatne interese brojna poduzeća, tvornice, hoteli itd., a sada se to isto nastavlja sa zemljištem te uskoro i vodenim površinama. Nekoć zajedničko blago svih nas danas je razgrabljeno između domaćih novokomponiranih tajkuna i stranih kompanija. U bescjenje su prodane banke, prodan je HT, prodana je INA, upropaštena Pliva, poklonjeni hoteli, brodogradilišta samo što nisu dokrajčena... Država, osim što je opljačkana privatizacijom i što je time izgubila sve ono što joj je nekoć donosilo profit, grca u korupciji i živi na dug.

Treba li se onda čuditi što smo sada u ovakvoj situaciji kada su strani izvori financijâ presušili zbog ekonomske krize? Naravno, političko-poslovna elita će pokušati ono što su oni sami zakuhali, kako bi si omastili brk, prebiti preko leđa onih koji su za ovakvu situaciju najmanje krivi - običnih ljudi, radnikâ, seljakâ i umirovljenikâ. Kaže se - nema novaca, moramo štedjeti. Kriza postaje idealna isprika za daljnje smanjivanje socijalnih i ekonomskih prava. Ta jasno da nema novaca kad ste ga sami prigrabili! Kaže se - teška su vremena, moramo svi skupiti glave skupa i zajedno ovo preživjeti.

Ali nismo svi zajedno u tome! Jasna je podjela između običnih ljudi - radnikâ, seljakâ, umirovljenikâ, studenata, koji za ovakvu situaciju ni najmanje nisu krivi, i onih koji su nas u ovakvu situaciju doveli - političke i poslovne elite, predvođene bahatim sabornicima i parazitima iz HUP-a, koja, unatoč krizi, uživa u svojim jahtama i vilama. Zašto bismo dopustili da se sve i opet prebije preko naših leđa? Zašto se, umjesto da se smanjuju plaće radnicima, ne bi uveli porezi na imovinu, luksuz i kapitalnu dobit? Zašto država koja je pred financijskim kolapsom mora za pozajmicu moljakati banke koje je ona prije nekog vremena sama osnovala i kojima upravo država, preko HNB-a, osigurava likvidnost? Ako država nema novaca, nije li onda logičnije te iste banke u stranom privatnom vlasništvu, koje izvlače goleme profite iz Hrvatske, nacionalizirati? Ne rade li upravo to u ovom trenutku silne zemlje na zapadu? Jesu li bitniji profiti bogatih multinacionalnih korporacija ili opstanak čitave države? Ako je situacija radikalna, zašto doista ne ići s radikalnim potezima, ali ne na štetu većine građana?

Vraćajući se na obrazovanje, opasnost nije samo u već sada prevelikim i mnogima nedostupnim školarinama i drugim troškovima studiranja koji tako omogućavaju perpetuiranje socijalnih nejednakosti. Problem je u tome što će školarine, ne stane li se tome već sada na kraj, rasti sve više i više. Problem je u tome što se sveučilište i bez brzorastućih školarina sve više komercijalizira, podvrgava privatnom sektoru i njegovim potrebama te se sve više bavi menadžmentom i profitom umjesto znanošću, obrazovanjem i istraživanjem. Povećanje školarinâ je zapravo pogodovanje privatnom sektoru koji sve više jača u Hrvatskoj.

U svijetu je izvoz visokog obrazovanja novi trend. Gomila američkih i drugih zapadnih sveučilišta već ima svoje ispostave po čitavom svijetu. Prodaja visokog obrazovanja se pokazala kao vrlo isplativa vrsta poduzetništva. Pretpostavimo da se ovakva politika visokoga obrazovanja u Hrvatskoj nastavi, da svi studenti, oni koji imaju novaca ili koji su spremni ući u dužničko ropstvo, počnu plaćati školarine koje narastu do recimo svote od 25 000 kn ili slično za godinu dana. U takvoj situaciji privatni fakulteti, kojih će biti sve više i više i na kojima će cijene biti slične onima na javnim, nekoć besplatnim, fakultetima, izgledaju sve primamljivije. S tim će dakako ići i srozavanje kvalitete državnih fakulteta jer će najbolji profesori prelaziti za veće plaće na privatna učilišta (to se primjerice dogodilo sa studijima ekonomije u Njemačkoj), a, osim toga, kvaliteta će se državnih fakulteta namjerno srozavati da bi se pogodovalo privatnom sektoru (koji će dakako i sâm bivati financiran djelomično od države).

Ako vam ovakav neoliberalni plan izgleda kao znanstvena fantastika, treba se samo prisjetiti Zakona o visokim učilištima iz 2000. godine koji je predlagala tadašnja tobože socijaldemokratska (!) vlast, koji je na sreću propao, a koji je vrlo otvoreno predlagao i nagoviještao liberalizaciju, deregulaciju i privatizaciju hrvatskih sveučilišta. Treba raskrinkati i mit o tobožnjoj automatskoj superiornosti privatnih sveučilišta (i uopće privatnih poduzeća). Taj mit pada u vodu čim se pogleda brojna svjetski poznata i ugledna, javna (i besplatna!) sveučilišta u skandinavskim zemljama ili kad se pogleda na što sliči većina hrvatskih privatnih fakulteta ili srednjih škola. Takve su privatne institucije u Hrvatskoj većinom vrlo slaba ugleda i na glasu kao učilišta na kojima se „ne padaju godine".

Treba se na svaki način protiviti ovakvoj politici koja radi u korist manjine a na štetu većine. Svima dostupno znanje i obrazovanje su jedan od ključnih elemenata za izlazak iz ovakve situacije. Stoga treba tražiti više ulaganja u obrazovanje i znanost i povratak besplatnoga obrazovanja za sve te trenutno ukidanje svih vidova školarinâ i plaćanjâ u visokom obrazovanju, uključujući i postdiplomske studije. Krajnje je vrijeme da glas protiv sustava koji radi suprotno od naših zajedničkih interesa dignu ne samo studenti, koji su se već počeli buditi, nego i profesori. Samo od sebe se ništa neće dogoditi niti će se bez borbe išta postići.