Hrvatska je suverenost sramota i laž

Korisnička ocjena:  / 8
LošeNajbolje 

suverenostBila mi je jasna prošlost odrasle Žene, a budućnost Djevojčice bila mi je zastrašujuća. Ona će za nju imati miris kontejnera, ona će ovisiti o radnom ritmu radnika čistoće i o socijalnom statusu susjedstva. Hoće li malena ikada Hrvatsku moći shvatiti ikako drugačije nego kao golemo smetlište na kojem za nju ima samo ono što netko drugi baci? Hoće li njena mogućnost izbora u bilo kom značenju moći biti izgovorena kroz slobodu, a ne kroz preostalost otpadaka? 

Žena je evidentno prešla šezdesetu. Odjeća joj je bila čista, očuvana, ispeglana. Nosila ju je s puno dostojanstva, možda čak i s mrvicom previše, kao da preko tog ruba pokušava doprijeti do sjećanja iz boljih dana. Pokreti su joj bili polagano samouvjereni, odmjereni do točke kada se nadovezuju jedan na drugi u neprekinutom baletu svakodnevice. 

Njena zaposlenost bila je nježna. Djevojčica koja je stajala do nje gledala ju je s povjerenjem i odanošću. Imala je možda šest, možda osam godina. Sjetno je držala glavu okrenutu blago udesno. Ispružila je ruke i Žena je na njih stavljala pomno odabrane stvari.

Malena je odbijala pokazati da osjeća teret. Stajala je čvrstom strpljivošću puštajući, vjerujem baki, da u biranju bude što temeljitija i da zbog mogućeg obzira prema njoj i njenoj tjelesnoj nejakosti nešto propusti, da joj nešto promakne.

Nije se micala, nije radila grimase, nije zapitkivala.

Bila je neprobojno tu.

Žena je ipak pokazivala pokroviteljsku svjesnost i odnos između njih dvije bio je divna prepletenost ispomoći generacija koje, osim vjerojatno krvne veze, nemaju ništa zajedničko.

Za mene, pak, to je bio najužasniji prizor koji sam vidio u posljednje vrijeme. Njih su se dvije ispod mog balkona pomakle tridesetak metara dalje.

Do sljedećeg kontejnera.

Pomislio sam, to je kraj svijeta.

To je zasluženi kraj nezasluženog svijeta u kojem se obiteljski obilaze kontejneri, u kojima unučice pomažu bakama da se preživi dan. Više nema skrivanja, ono nije ni moguće niti ga itko i pokušava izvesti.

Djeca nam u najranijoj dobi postaju svjesna da Oliver Twist nije bio romaneskni izmišljaj društva u kojem drama postoji drame radi, nego je to okrutnost koja je neprijeporno mnoge prikovala za stid.

Sam smisao našeg licemjerja, do gađenja dovedenog odnosa neravnopravnosti i nepravde, nalazio se na ove dvije malene ispružene ruke koje su obgrlile smeće iz kontejnera da bi mogle zamisliti odrastanje kao ono na što imaju pravo.

S njima su odlazili i zadnji koraci uvažavanja društva u kojem sam živio, države u kojoj su robovale, a odlazili su i zadnji koraci mog samopoštovanja zbog činjenice da pristajem na to a da i državi i društvu otvoreno, golo i fizički ne razbijem odvratnu njušku.

Žena i Djevojčica i između njih kontejner kao vezivno tkivo smisla tranzicije u egzistenciju i egzistencije u dezintegraciju. Prestajemo postojati i kao ljudi i kao subjekti.

Zbog ove Djevojčice mi smo ništa ni u čemu, mi smo praznina beznačaja što gladne i nemoćne uzima kao kompetitivnu posljedicu logičnog poimanja nedovoljnosti ambicije u odnosu na lakomost.

Bila mi je jasna prošlost odrasle Žene, a budućnost Djevojčice bila mi je zastrašujuća.

Ona će za nju imati miris kontejnera, ona će ovisiti o radnom ritmu radnika čistoće i o socijalnom statusu susjedstva.

Hoće li malena ikada Hrvatsku moći shvatiti ikako drugačije nego kao golemo smetlište na kojem za nju ima samo ono što netko drugi baci?

Hoće li njena mogućnost izbora u bilo kom značenju moći biti izgovorena kroz slobodu, a ne kroz preostalost otpadaka?

Onda sam shvatio da je najporaznije što se ova Djevojčica s budućnošću suočava svakoga dana, što su njoj životni apsoluti i njegove istine postali jasni u ovoj dobi i što suzdržanost ljudi oko sebe može na vrijeme shvatiti kao destilirani kukavičluk.

I dok se ona kod kontejnera s ispruženim ručicama silovito suočava s budućnošću, akademici, političari i sva ostala kvaziintelektualna poltronsko-izdajnička bratija onanistički se sladostrasno suočava s prošlošću.

A u njoj nema ničega osim leševa, kao što ni u budućnosti, koju gledaju samo kroz okulare apanaža za domaće izdajstvo, nema isto tako ničega osim budućih leševa.

Malena je njihova žrtva i tragovi zločinaca na mjestu zločina toliko su forenzički uočljivi da se istraga treba samo formalizirati, ali nema detektiva.

Trebalo bi vas naslikati, ali slikara nema, zavapio bi Leone.

Nema tu nikoga, shvatila je Djevojčica u čijem će odgoju ispravno i krivo biti postavljeno u koordinatama okrutne ravnodušnosti okoline.

Pa onda slušati te lažljivce i prodane duše kako truse fraze političkih korektnosti da bi se za račun produljenja života svojih beskorisnosti masakrirali nemoćne i tihe.

Ma znate što?! Reći ću umjesto nje, ono što malena, u nevinosti i ponosu, nikad neće izgovoriti. Sve te narode koji odlučuju, sve udruge koje hodaju za život dok nad njima vijori smrt, referendume, većine i manjine, sve žive zidove i mrtva puhala, sve mostove i zajednice i ljevičare i domoljube – nabijem ih na onu stvar!

Sve šupljatore, građanske inicijative i primitivne ojkalice, vojsku, agente, elite, izbore, glasanja – nabijem ih na onu stvar!

I tisućgodišnju povijest i sve veličine u njoj, heroje i dezertere, ovu državu i sve prethodne u kojima smo bili – nabijem na onu stvar!

Vjerske zajednice, ateističke ataviste, mise, marševe, sletove, prosvjede, BDP-e, demografe, seizmografe, uniforme, pregovore, ratove, primirja, nebesa i čudesa – nabijem na onu stvar.

Povijesne događaje, granice, zakone, kolajne, zaslužne i nezaslužene – nabijem na onu stvar!

Jer dok postoji Djevojčica koja sa svojom bakom od kontejnera do kontejnera traži prolaz u drugi dan hrvatska suverenost i ponos hrvatskog naroda ne mogu postojati niti imamo pravo na njih.

Oni se nalaze u Djevojčičinim rukama, u zagrljaju deset malih prstiju koji očajnički traže pravo na djetinjstvo, pravo na postojanje.

Goran Gerovac, AutografHrvatska je suverenost sramota i laž