S krive strane povijesti

Korisnička ocjena:  / 3
LošeNajbolje 

kamenovanjeSvaki pokušaj dogmatičnog propisivanja što bi brak točno trebao biti je ne samo antidemokratski postupak, već i aktivno društveno unazađivanje. Akcija "U ime obitelji" otvara mogućnost da se Hrvatska, opet, nađe s krive strane povijesti, konstatira autor komentara na portalu H-alter.org.

Kako to izgleda kad se demokraciju pogrešno shvati vidjeli smo krajem veljače kad je njemački parlament premoćnom većinom izglasao da pravo na vodu nije opće ljudsko pravo i time, potencijalno, otvorio vrata privatizaciji evropskih vodnih resursa. Stvar je, naime, u tome da je posve neprihvatljivo glasanjem dovoditi u pitanje osnovna ljudska prava koja valja smatrati civilizacijskom stečevinom bez obzira na to propituje li određeno pravo parlament neke zemlje ili to čine sami građani putem referenduma.

Nažalost, u zadnjih tjedan dana otvorila se mogućnost da i hrvatski glasači dovedu u pitanje ravnopravnost građana ove zemlje. Naime, inicijativa pod nazivom U ime obitelji počela je s prikupljanjem potpisa na temelju kojih će tražiti raspisivanje referenduma.

Aktualna inicijativa nastoji prikazati brak kao nešto prirodno i samim tim unaprijed zadano. Njihovo geslo je žena + muškarac = brak. No potrebno je zapitati se, odakle organizatorima inicijative takva ideja? Brak, naime, nije datost, već oblik društvenog ugovora koji se kroz povijest mijenjao i prilagođavao tekućim potrebama.

Dovoljno je prisjetiti se da je poligamija u većem broju zemalja bila uobičajenom praksom sve do dvadesetog stoljeća. S druge strane, neka društva su tisućljećima prakticirala poliandriju. Koliko god to suvremenom čovjeku djelovalo neobično, činjenica je da se veći dio pisane povijesti brak osjetno razlikovao od onoga kakav je trenutačno. Danas se, na primjer, sam heteroseksualni brak bitno razlikuje od onoga kako je izgledao prije pedeset godina, iz razloga što se temelji na ravnopravnosti spolova i slobodnom stupanju partnera u vezu.

Zbog toga je svaki pokušaj dogmatičnog propisivanja što bi brak točno trebao biti - ne samo antidemokratski postupak, već i aktivno društveno unazađivanje. Pogotovo ako uzmemo u obzir da je jedna od proklamiranih vrijednosti suvremene demokracije potreba za što većim približavanjem ravnopravnosti za sve.

Nadalje, u obzir je potrebno uzeti i niz recentnih promjena koje je doživjela institucija braka, a koje danas uzimamo zdravo za gotovo. Jedna takva je legalizacija međurasnih brakova. Danas to djeluje nezamislivo, no brak između pripadnika različitih rasa je u nekim državama američkog Juga bio ilegalan sve do 1967. godine. U istoj situaciji se do 1994. nalazila i Južna Afrika, gdje sada ne samo da je međurasni brak raširena praksa, već su sva bračna prava (uključujući i posvajanje djece) zagarantirana i istospolnim partnerima.

U red zemalja s egzotičnim bračnim zakonima koji su do nedavno bili na snazi ide svakako i Portugal. Ondje je u doba diktature - sve do sredine sedamdesetih - ženama bilo, de facto, zabranjeno vjenčati se sa strancima dok je zakon dozvoljavao brak portugalskih muškaraca i stranih žena. Ovaj apsurdni i dvostruko diskriminirajući zakon poništen je prije samo četrdeset godina, no danas portugalsko zakonodavstvo, isto kao i južnoafričko, u potpunosti ravnopravno tretira ne samo muškarce, žene i strance u heteroseksualnom braku, već i istospolne brakove.

Zemlje poput Portugala i Južne Afrike su zato dokaz da određeno društvo može ostvariti ogroman napredak po pitanju izjednačavanja građana pred zakonom bez obzira na bogatu prošlost diskriminacije.

Organizatori inicijative U ime obitelji požurili su osigurati si potporu katoličke crkve kako bi javnosti poslali poruku da je istospolni brak oblik "nekatoličkog" ponašanja koje ovoj zemlji ne pristaje. No ti isti ljudi, zajedno s visokim svećenstvom na Kaptolu, perfidno ignoriraju činjenicu da zemlja s najbrojnijim katoličkim stanovništvom na planeti - Brazil, od ove godine priznaje ista prava svim parovima bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju.

Redu država s najprogresivnijim obiteljskim zakonom pridružila se nedavno i Argentina, isto tako premoćno katolička zemlja čiji je državljanin i trenutni papa. A u slučaju Argentine potrebno je naglasiti i to da se radi o društvu u kojem je do 1987. razvod braka bio zabranjen zakonom. Drugim riječima, u manje od tri desetljeća i unatoč teškoj ekonomskoj krizi, Argentina je bila u stanju unaprijediti bračnu regulativu do te mjere da danas ide u red najprogresivnijih.

S druge strane, potrebno je osvijestiti činjenicu da su ne tako davno, raznovrsni oblici diskriminacije žena bili posve uobičajeni. Sredinom devetnaestog stoljeća žene u Velikoj Britaniji nisu imale pravo posjedovati imovinu, a tek sredinom prošlog stoljeća izborile su se za pravo glasa. Suvremenom čovjeku teško je zamisliti razinu obespravljenosti žena iz ne tako davne prošlosti, isto kao što će čovjeku blize budućnosti, vjerojatno, biti nepojmljivo da je prije nekoliko desetljeća uopće itko dovodio u pitanje ravnopravnost heteroseksualaca i homoseksualaca pred zakonom.

No vratimo se na inicijativu U ime obitelji. Problematičnosti iste je, naime, višeslojna jer ona predstavlja i skriveni pokušaj izjednačavanja pojmova brak i obitelj. Neprestano se pozivajući na navodnu zaštitu djece, kampanja nerazdruživo povezuje brak s potomstvom i na taj način sve one parove koji djecu nemaju ili ne mogu imati - indirektno degradira. Premda u samoj definiciji braka koju inicijativa nameće nema spomena djeci, inače ukradeni logo kojim se ista koristi prikazuje heteroseksualni par s dvoje potomaka što šalje jasnu poruku o nedopustivom pokušaju normiranja obiteljske zajednice.

Potrebno je zapitati se što slijedi - novi poziv na referendum za deset, dvadeset godina na kojem će se status braka isključivo dodjeljivati parovima s djecom? Ili parovima s dvoje ili više djece? Nadalje, izjednačivši brak i obitelj inicijativa samohrane majke s djecom indirektno izbacuje s liste obitelji. Osim toga, valja zapaziti, da ova inicijativa i dio društva koji je podupire, u jeziku neprestano smještaju homoseksualnost izvan obitelji unatoč činjenici da su svi homoseksualci produkt heteroseksualnih zajednica. Iz tog razologa je diskurs koji inzistira na razgraničavanju obiteljskog i homoseksualnog posve promašen.

No, vratimo se za trenutak na pitanje zaštite djece. Premisa pokretača ove inicijative je da će se trajnim onemogućavanjem istospolnim partnerima da sklope brak zaštiti djeca. Ali zaštiti od čega? Zabrana istospolnim parovima da usvajaju djecu osjetno smanjuje šanse da napuštena djeca budu usvojena. Iz toga ujedno proizlazi i pitanje je li za napušteno dijete bolje da životari u sirotištu ili da ima dvije mame, dobije pažnju i ljubav, danas sutra i nasljedstvo, a svime time i priliku za bolji život? Konačno, kod posvajanja djece ključno je tko je kakva osoba, što se utvrđuje stručnom evaluacijom prije samog posvajanja. Kakva je čija seksualna orijentacija ne utječe još ni izdaleka na nečiju sposobnost bivanja roditeljem.

Isto tako, potrebno je spomenuti da ova akcija otvara mogućnost da se Hrvatska, opet, nađe s krive strane povijesti. Prije svega zato što je tendencija među najrazvijenijim zemljama u Europi premoćno na strani priznavanja punih bračnih prava istospolnim partnerima. Na kraju krajeva, nije li jedan od glavnih razloga hrvatske želje za samostalnošću bilo približavanje zapadneuropskim vrijednostima i zapadnoeuropskom društveno-ekonomskom uređenju?

Zašto sada, u trenutku kad Hrvatska postaje punopravna članica Europske Unije, insistirati na referendumu koji bi, lako moguće, ovu zemlju svrstao u koš s, na primjer, Bjelorusijom, Ukrajinom, Moldavijom i Bugarskom - svaka od tih zemalja je provela Hrvatskoj predloženi obiteljski referendum i sada trpi posljedice dikriminatornosti koju on nameće.

Kad s druge strane, zemlje poput Njemačke, Francuske, Velike Britanije, Švedske, Norveške i Španjolske već itekako ozbiljno rade na potpunom izjednjačavanju prava istospolnih i heteroseksualnih obitelji ili su ih već do kraja izjednačili.

Aleksandar Hut Kono, "U ime ravnopravnosti", na portalu H-alter.org