Onečišćivač ne plaća?

Korisnička ocjena:  / 14
LošeNajbolje 

smece1Ovih je dana Grad Mali Lošinj naprasno završio savjetovanje s javnošću o prijedlogu Odluke o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada. Mada članak 11. Zakona o pravu na pristup informacijama nedvosmisleno utvrđuje rok savjetovanja od najmanje 30 dana, Grad Mali Lošinj – opet! – smatra da je iznad zakona. Vjerojatno se smatra i da su građani ionako nedovoljno bistri i motivirani da bi ih se hranilo informacijama i pitalo za mišljenje, nego su tu samo zato da bi punili proračun. 

I to ne samo proračun Grada Malog Lošinja nego i proračune komunalnih poduzeća, a da ta poduzeća baš nikome ne podnose račune za otaljavanje posla koji rade. U ovom slučaju otaljavanje je bilo sastavljanje prijedloga Odluke netom prije isteka zadatog roka, činjenica koja ne može biti razlogom skraćenja roka savjetovanja s javnošću. 

Zašto je ta Odluka građanima uopće bitna? Pretpostavimo li da nam se fućka za okoliš, održivost i slične apstrakcije čije su posljedice smještene u budućnost, još uvijek ostaje bitan element ovog dokumenta, a to je utjecaj na kućne budžete.

Temeljni cilj Odluke trebao bi biti da zadovolji načelo po kojemu onečišćivač plaća, dakle da naplati više onome tko proizvodi više otpada te da time stimulira proizvodnju manje otpada i više odvajanja otpada. Koliko je u tome prijedlog Odluke uspješan?

Kolektivna odgovornost
Prvo se valja osvrnuti na ingenioznu inovaciju Uredbe Vlade RH o gospodarenju komunalnim otpadom, koja je uredno preslikana i u Odluku, a koja uvodi u hrvatski pravni sustav dosad nepoznatu kolektivnu odgovornost. Naime, određuje da u slučajevima kad više korisnika javne usluge koristi zajednički spremnik nastalu obvezu plaćanja ugovorne kazne u slučaju kada se ne utvrdi odgovornost pojedinog korisnika snose svi korisnici javne usluge koji koriste zajednički spremnik sukladno udjelima/predanom volumenu miješanog komunalnog otpada u određenom obračunskom razdoblju. Znači, ako unutar ili oko zajedničkog spremnika ne bude sve po regulama, platit će pravi i krivi. Neprihvatljivo je plaćanje građana za manjak komunalnih redara i neučinkovito postavljen sustav gospodarenja otpadom. Istina je da je u ovom slučaju kreator Odluke samo prepisivač, ali ova odredba gasi svaku želju za odgovornim ponašanjem pojedinca, a vjerojatno je i protuustavna.

Ono što tu želju posve dokida su predložene ugovorne kazne. Ugovorne kazne odnose se na „korisnike", to su vlasnici cijele nekretnine ili nekog dijela nekretnine, razvrstani u kategorije prema djelatnostima koje obavljaju u tim nekretninama. Bez obzira na to što su korisnici razvrstani u kategorije za potrebe formiranja cijena usluge, u slučaju nepridržavanja Odluke bit će jednako kažnjeni bilo kojoj kategoriji da pripadaju, u rasponu od opomene preko iznosa od 50 pa do 5.000 kuna. Dakle, baci li neka neinformirana nona, koja nije obvladala internetom ili se teško snalazi na nepreglednim stranicama Grada, u svoj spremnik ili oko njega ono što u njega ne pripada - ili tko drugi to učini – bit će jednako kažnjena kao neki hotel ne razvrstava li pravilno svoj otpad. (Naravno, postoje i kaznena djela protiv okoliša, no znamo li da je u RH u 2016. godini osuđena samo jedna pravna osoba za kazneno djelo protiv okoliša nije realno očekivati da se kaznenim postupcima discipliniraju nesavjesni odlagatelji komunalnog otpada.)

Koeficijenti opterećenja sustava
Ne samo da ugovorne kazne ne prave razliku između veličine štete koju ti nesavjesni odlagatelji mogu prouzročiti, nego priređivač Odluke nije smatrao potrebnim odrediti koeficijente opterećenja sustava miješanim komunalnim otpadom za svaku pojedinu skupinu iz 3. kategorije korisnika, nego ih tek kani odrediti cjenikom. Ili dogovoriti. Treća skupina korisnika su uredi, obrti, bolnice... pa sve do najvećih zagađivača, hotela, hotelskih naselja, kampova i marina. Koeficijenti opterećenja sustava miješanim komunalnim otpadom ključna su stvar naplate, a na skraćeno javno savjetovanje podastrijeta je samo podjela na korisnike, što bez koeficijenata nije baš nikakva informacija.

U Planu gospodarenja otpadom Grada Malog Lošinja za razdoblje 2017. – 2022. stoji podatak da je prosječna količina turističkog komunalnog otpada 1,4 kg po noćenju te da je procijenjeno učešće otpada od turizma 53,28% u ukupnoj količini komunalnog otpada za Grad Mali Lošinj u 2016. godini. Grad Mali Lošinj ponosno ističe kako ima preko dva milijuna noćenja godišnje.

Svatko tko je ikad bio u hotelu zna da svaka smještajna jedinica ima posudu za otpatke u koju gosti bacaju sve otpatke zajedno. Čak i da prezaposlene sobarice – čije su plaće trošak i čije je radno vrijeme dakle racionalno i do kraja utrošeno – imaju vremena razvrstavati otpad, najčešće je on miješanjem već onečišćen i to više nije moguće. Hoteli su, dakle, uz kampove i marine najveći zagađivači i razložno je pitanje kojom su metodologijom i kako izračunati koeficijenti opterećenja sustava. Odgovor na to pitanje morao bi se nalaziti u predloženoj Odluci, a ne smije biti ostavljen da nam ga se servira tek u računima.

Minimalna cijena usluge
Problematična je također i metodologija određivanja minimalne cijene usluge, koja je, uz cijenu za količinu predanog otpada, kaznu i naknadu za građenje sastavnica ukupne cijene usluge.

Elementi koji sačinjavaju cijenu za količinu predanog otpada iz članka 32. Odluke su sljedeći: troškovi zbrinjavanja miješanog komunalnog otpada (trošak pretovarnih stanica, trošak prijevoza od pretovarne stanice do odlagališta/centara za gospodarenje otpadom te trošak obrade i zbrinjavanja) iskazuju se kao dio cijene javne usluge za količinu (u litrama) predanog miješanog komunalnog otpada, a izraženi su u kunama.

Premda su nas još u nižim razredima osnovne škole učili da nije moguće zbrajati jabuke i kruške, zakonodavac je to dopustio, a naše komunalno poduzeće u svojoj Odluci prigrlilo, pa će količina našeg otpada biti izražena volumenom, a konačne će podatke po kojima će Grad Mali Lošinj dobivati penale ili poticaje biti izražena masom. Mada bi, uz obvezu davatelja usluge iz članka 6. Uredbe o gospodarenju otpadom da osigura provjeru kako otpad sadržan u spremniku prilikom primopredaje odgovara vrsti otpada čija se primopredaja obavlja, mogao odrediti i masu.

U članku 34. slijedi nabrajanje što sve će sadržavati minimalna cijene usluge, pa obvezna minimalna javna usluga obuhvaća troškove nabave i održavanja opreme za prikupljanje otpada, troškove prijevoza otpada, troškove obrade otpada, troškove rada reciklažnog i mobilnog reciklažnog dvorišta, prijevoza i obrade glomaznog otpada koji se prikuplja u okviru javne usluge, troškove osoblja, planirane troškove ulaganja u sustav i sve druge troškove osim direktnih troškova zbrinjavanja miješanog komunalnog otpada. Ukratko, sve.

I bez obzira na to što će se zbrajati litre predanog otpada, da bi bile preračunate u tone, ipak će minimalna cijena usluge biti određena tako da će naši stambeni kvadrati biti procijenjeni brojem ljudi koji u njima stanuju, a ovima pak dodijeljen mjesečni volumen miješanog komunalnog otpada na temelju kojeg se obračunava cijena minimalne javne usluge. Dok će se za skupine 3. kategorije korisnika, to su oni koji imaju najmanje razvijen sustav razvrstavanja otpada, cijena minimalne javne usluge obračunavati na temelju opterećenja sustava prema broju registriranih ležajeva, kapaciteta plovnog objekta i na temelju broja vezova. Ova odredba svakako poništava zahtjev da troškovi minimalne javne usluge budu raspoređeni na sve kategorije korisnika sukladno količini proizvedenog miješanog komunalnog otpada i opterećenju sustava gospodarenja otpadom. Teško da ovakav način obračuna minimalne cijene zadovoljava načelo da onečišćivač plaća i teško da će potaknuti građane na značajne promjene u ponašanju.

Građani kao investitori u komunalni sustav
Planirani troškovi ulaganja u sustav kao sastavni dio minimalne cijene usluge dovode građane u poziciju da pored toga što pune gradski proračun budu i investitori u sustav. Jednostavno se nameće analogija s telekomunikacijskim sustavom koji su građani gradili plaćajući visoke cijene usluge, da bi na kraju taj sustav bio privatiziran. Što u slučaju komunalnih poduzeća u predatorskom hrvatskom kapitalizmu uopće nije isključeno. Općine i gradovi u svom samoupravnom djelokrugu obavljaju poslove lokalnog značaja kojima se neposredno ostvaruju potrebe građana i to osobito one koji se odnose na komunalno gospodarstvo. Nije slučajno da se lokalni izbori stoga nazivaju i komunalnim izborima. Grad Mali Lošinj, međutim, dočekuje trenutak u kojemu se moraju poštovati europski standardi zbrinjavanja otpada, trenutak za koji znamo od prvog dana pretpristupnih pregovora za ulazak u EU, na način da se kao sastavnica minimalne cijene usluge navodi ulaganje u sustav. Ulaganje u sustav nije tek kupnja kompostera ili kamiona; u ovaj sustav o kojemu se donosi Odluka o načinu zbrinjavanja komunalnog otpada valja ulagati milijune.

Ali to nije sve. Osim cijene za odlaganje predanog otpada i minimalne cijene usluge, koja prema predloženoj Odluci sadržava ulaganja u sustav, tu je i naknada za građenje. Naknadom za gradnju građevina za gospodarenje komunalnim otpadom može se uvećati cijena usluge i to je prihod Grada Malog Lošinja, koji se obračunava po litri preuzetog otpada. Iznos naknade za građenje utvrđuje se temeljem godišnjeg plana gradnje građevina za gospodarenje komunalnim otpadom koji donosi Gradsko Vijeće.

Za usporedbu s planiranim troškovima ulaganja u sustav od oko 40 milijuna kuna, prodajom Čikata ostvareno je preko trideset milijuna kuna. Najviše od svega što gradu ostane od turista s Čikata je količina otpada, a ipak novac nije utrošen na upristojenje odlaganja otpada, nego na različite troškove zbog kojih je Državna revizija dala tek uvjetno pozitivno mišljenje na izvršenje proračuna.

Ono što je očito i što proizlazi iz Odluke jest da ćemo plaćati. Čini se izglednim da će se i u ispostavljenim nam računima zbrajati i jabuke i kruške da bi se u posljednji čas dosegnulo i platilo standard za koji se nije planiralo i u koji se nije ulagalo.

Penaliziranje bezemljaša do izgradnje kompostane
Davatelj javne usluge neće odvojeno sakupljati biorazgradivi komunalni otpad do izgradnje kompostane, koja je predviđena u posljednjoj, VI. fazi izgradnje, tamo negdje 2022. godine. Dakle, oni koji nemaju uvjeta za individualne kompostere, koji nemaju zemljišta, odlagat će biorazgradivi otpad s miješanim komunalnim otpadom vjerojatno narednih pet godina. Prema procjeni iz Plana gospodarenja otpadom ta vrsta otpada čini čak 65% kućanskog otpada. Dakle, zato jer se nikome nije žurilo s ispunjavanjem davno poznatih obveza, dio ionako imovinski ugroženijih građana plaćat će znatno veće račune jer nemaju kamo staviti kompostere. Lako bi se moglo desiti da hrpice građevinskog otpada uz ceste i u šumi budu obogaćene ljuskama krumpira i cikle te ostacima jelovnika, kako bi ljudi prevenirali njihovo skupo odvoženje na Marinšćinu.

S obzirom na to da nam davatelj usluge Odlukom jamči odvoz otpada tek jednom u dva tjedna, da nam namjerava naplatiti investicije za koje ni davatelj usluge niti Grad Mali Lošinj nisu sposobni namaknuti sredstva iz europskih fondova te da nam nikako nije objasnio kako će i kad osigurati da snosimo troškove razmjerno otpadu koji smo predali, jasno je da ćemo ovu Odluku masno platiti.

Jasno je i da ćemo biti penalizirani za to što davatelj usluge i Grad Mali Lošinj, u mjestu s preko dva milijuna noćenja godišnje, kao komunalni prioritet vide svakodnevno polijevanje rive i cvjetnjaka, ali za potrebe pristojnog odlagališta otpada nisu riješili vlasničke odnose, nemaju dozvole, nemaju izvore prihoda i većina onog što su nabrojali Planom i Odlukom tek su namjere. Neshvatljiv je izostanak strateškog planiranja i uživljenost u ulogu destinacijskog menadžera koji uporno glanca one dvije gradske ulice koju posjećuju turističke grupe, a odgađa do posljednjeg trenutka rješavanje strateškog pitanja odlaganja komunalnog otpada.

Odluka bi trebala biti provediva do 1. studenog ove, 2018. godine.