Gromače nacrtale ruke bezbrojnih pokoljenja

Korisnička ocjena:  / 0
LošeNajbolje 

 Mnogo je vrijednosti u suhozidnoj građi, ali premalo sustavne brige, pa je još uvijek previše toga prepušteno etici vlasnika i prostornim planerima, među kojima je isuviše onih koji će radije izabrati metar četvorni apartmanske površine, nego li metar zida u koji su ugrađeni rad i znoj otočnih predaka, piše Ira Cupać Marković u otočnom prilogu Novog lista

Dokle god vam oko seže – od mora u uvali do visokih vrhova brda – vidite ograde, suhozidine, same horizontale kamenom podzidanih terasa u koje se na leđima donosila zemlja, i posvuda velike, uredno složene hrpe odložena kamenja, zvane menici, koje su pijuk i motika otkapali u bitci za plodnom zemljom i odlagali po kamenjaru. Sav taj pejzaž djeluje kao grafika, kao ogroman crtež koji svojom mrežom prekriva lice zemlje. Creski pejzaž nacrtale su ruke bezbrojnih pokoljenja i neprestani, vjekovni znoj čovjeka, anonimnog creskog kopača, pučanina.

Ovako u kulturno-povijesnom putopisu Apsyrtides, humanizirani pejzaž na ulazu u Cres, opisuje Branko Fučić, veličajući suhozidno kulturno povijesno blago, nepregledne spomenike mukotrpnog otočnog života i ogromnog truda koji su ljudi na otocima i priobalju ulagali u nastojanju da krčeći teren dođu do komada obradive zemlje, uokvirujući je u kamenu čipku vještim slaganjem koje predstavlja vrhunac pučkog autohtonog graditeljstva.

Cijelo cresko-lošinjsko otočje ispremreženo je gromačama. Njihovu dužinu još nitko nije izmjerio, ali kažu otočani, više je kamena ugrađeno u ove otočne svjedoke upornosti i vještine, nego li u Kineski zid!

Mnogo je vrijednosti

Kako bilo, gromače su zaštitni znak otočja i valja vjerovati da će tako i ostati, makar je mnogo znakova da se prema ovom vrijednom naslijeđu, koje seže u prapovijesno vrijeme, ne odnosimo kako je primjereno njegovoj vrijednosti.

Gromače su mnogo više od kamnog zida jer njima su bili omeđeni putovi koji su spajali naselja i ljude, gromače su kameni katastar u prirodi jer one su definirale vlasništvo, njima su se ograđivali objekti za stanovanje, pašnjaci, gromače vode do izvora s vodom, tehnikom suhozida građene su kuće, skloništa za ljude i životinje, gromače čuvaju tlo od erozije, zahvaljući njima nastale su poljoprivredne površine na škrtom krškom tlu.

Mnogo je vrijednosti u suhozidnoj građi, ali premalo sustavne brige, pa je još uvijek previše toga prepušteno etici vlasnika i prostornim planerima, među kojima je isuviše onih koji će radije izabrati metar četvorni apartmanske površine, nego li metar zida u koji su ugrađeni rad i znoj otočnih predaka. No, unatoč vrijednosti suhozidne građe, nastojanja da ih Ministarstvo kulture zakonski zaštiti, iako je inicijativa pokrenuta i zahtjev upućen još 2009. godine, do sada nisu dala konkretne rezultate, ali jedan od pokretača inicjative, Ivo Butković, predsjednik Udruge za očuvanje kulturne i prirodne baštine otoka Paga – »Suhozid«, kaže kako vjeruje da će uskoro biti pozitivnih pomaka i u zakonskoj regulativi. Pozitivne pomake vidi i u odnosu prema suhozidima:

– Donedavno namjerno i svjesno uništavanje gromača, njihovo drobljenje i slično, nije nailazilo na osudu većine, ali može se primijetiti da je posljednjih nekoliko godina javnost sve više senzibilizirana, postala je svjesnija njihove vrijednosti i danas će namjerno oštećivanje suhozidne građe od većine ljudi biti osuđeno, kaže Butković, ali i dodaje:

– Nažalost, i dalje je previše primjera propadanja gromača, mnogi i dalje umjesto da obnove suhozid na pašnjaku postavljaju žicu ili neku drugu ogradu.

Suhozidni pokret

Problem su i megalomanski prohtjevi građevinskih firmi i pojedinih jedinica lokalne samouprave koje nedovoljno štite ovo kulturno-povijesno naslijeđe i ne shvaćaju da njihovim rušenjem ruše svoje korijene, svoj identitet. Ali postoji cijeli jedan »suhozidni pokret«, njega čine ljudi koji će se do posljednjeg kamena boriti za očuvanje i zaštitu gromača, zaključuje Ivo Butković.

Pozitivnih pomaka ima i na Lošinju. Lošinjski Centar za zdravo odrastanje »Idem i ja«, od 2008. provodi programe eduakcije i promiče vrijednost i značaj gromača, a bili su među prvim inicijatorima koji su 2009. godine potpisali prijedlog Ministarstvu kulture o nužnosti zakonske zaštite suhozida.

Prošli tjedan Grad Mali Lošinj donio je odluku o uključivanju u hrvatsko-slovenski IPA projekt u sklopu prioriteta »Održivo upravljanje prirodnim resursima« s aktivnostima vezanim na očuvanje i valorizaciju suhozida kroz njihovu tipologizaciju, inventarizaciju te prenošenja znanja izrade gromača na mlađe generacije. Kako su partneri na projektu dužni osigurati 15 posto sredstava, Grad Mali Lošinj predvidio je 50 tisuća kuna.

ODLUKA

Vrijedi podsjetiti da je nekadašnja Općina Cres/Lošinj, za razliku od njenih sljednika, gradova Cresa i Malog Lošinja, posebnom odlukom štitila gromače. Tako je 1979. godine usvojena Odluka o posebnom režimu korištenja postojećih gromača, koja je zabranjivala njihovu eksploataciju na cijelom cresko-lošinjskom otočju. Iznimka su bile građevinske zone, ali i tu je prije njihova rušenja trebalo dobiti posebno odobrenje. Za prekršitelje je bila predviđena novčana kazna od tisuću do pet tisuća dinara.

DUPLICE

Sve je manje dobrih poznavatelja tradicijskih načina gradnje gromača. Na cresko-lošinjskom otočju Orlečani slove kao vrsni graditelji, a u tom selu na otoku Cresu i danas je desetak njih koji suhozide grade, ali među njima nema mlađih od 35 godina. Franjo Jurasić, inače predsjednik Mjesnog odbora Orlec, gromače je počeo popravljati kao dječak, a kasnije je od oca i starijih mještana naučio graditi ih od početka.

– Kod gradnje najprije treba na širini 50 centimetara, kao prvi sloj, postaviti manje kamenje, veličine šake. Na to se slaže veće, pa pri vrhu opet manje. Najveće je umijeće prepoznati kamenje koje se dobro uklapa jedno s drugim. Posao je težak. Ponekad se postavlja tako velik kamen koji ni dva čovjeka ne mogu podignuti, nego ga se valja do pozicije.

Nekada je bilo puno više duplica, gromača koje su činila dva reda kamenja, a sada su uglavnom unjule, gromače od jednog reda kamenja. U duplicu se stavljalo manje, a u unju veće kamenje. Najčešća visina gromače je 1,10 metara, ali ima ih i od metra i pol, pojašnjava Jurasić te dodaje kako su najveći neprijatelji gromača, veći i od ljudi i atmosferskih prilika i zuba vremena, divlje svinje, koje su posvuda:

– Nemoćni smo pred njima, danas popraviš gromaču, podigneš srušeno kamenje, sutra je opet na podu. To zidanje i popravljanje gromača čini posve uzaludnim poslom, komentira Franjo Jurasić.

(Ira Cupać Marković)