Krivolov u pitkoj vodi

Korisnička ocjena:  / 0
LošeNajbolje 

pitka-vodaNestanak zagrebačkoga poduzetnika Vinka Hotka u Vranskom jezeru, jedinom izvoru pitke vode za cresko-lošinjsko otočje, otvorio je pitanje sigurnosti i zaštite jezera kojem je formalno zabranjen pristup kao i ribolov na njemu, ali se očito i jedna i druga zabrana krše, izvještava Novi list.

pitka-vodaStoga je dobro podsjetiti da proglašenje zabrane ribolova i pristupa jezeru, kao i općenito zaštite jezera, nije bilo lako, ističe Ira Cupać Marković. Navodi da je od Šime Kercana, svojedobnog tajnika Općine Cres/Lošinj, koji je tu funkciju obnašao od 1972. do mirovine 1983. godine, doznala da je i prije 40 godina bilo onih koji su činili sve da jezero bude dostupno za ribarenje.

– Grupa vrlo utjecajnih ljudi, najviše iz Zagreba, Ljubljane, osnovali su SRD »Vrana« i prije sedamdesetih godina ribarili su na jezeru. Početkom sedamdesetih godina, svjesni potrebe da se jezero, kao prirodni fenomen i jedini izvor pitke vode, treba zaštititi, pokrenuli smo postupak i, mislim 1973. ili 1974. godine, Općina Cres/Lošinj donijela je odluku kojom se točno reguliralo pitanje zaštite, prilaza, pašarenja i općenito režima u zoni Vranskog jezera. Ribolov, kao ni prilaz nije bio dopušten, a nije bio dopušten ni izlazak na jezero u barci s motorom. To je toliko zasmetalo članove SRD-a »Vrana«, koji su osporavali našu odluku sve do Ustavnog suda.

Upitan je li ribarenje odlukom bilo dopušteno lokalnom stanovništvu, odgovorio je da se zabrana odnosila na sve, ali da je manji broj stanovnika okolnih sela i tada lovio ribu u jezeru. Službenu dozvolu za ribarenje, i to samo ako bi se ocijenilo da je potrebno zbog povećanog broja ribe, imala je Elektrovoda, tvrtka koje je tada upravljala vodopskrbom rekao je novinarki umirovljeni tajnik nekadašnje Općine Cres/Lošinj Šime Kercan.

I predsjednik Turističkog ureda Cres iz tog vremena Vladimir Marković, umirovljenik iz Zagreba, kaže kako su se krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih vodile žučne rasprave suprotstavljenih struja, po kojoj je jedna zagovarala da se jezero namijeni za utrke gliserima, da se na njemu organiziraju natjecanja u ribarenju i da se općenito valorizira kroz masovni turizam, koji se u to vrijeme proklamirao.

– Iako se tada o ekologiji nije ni govorilo, u ovom slučaju pobijedila je struja koja je zagovarala zaštitu jezera i koja nije podlegla pričama o profitu i velikom biznisu koji će se razviti ako se jezero otvori za projekte namijenjenje masovnom turizmu – kaže Marković. Nakon ovog nesretnog događaja i stradavanja čovjeka na jezeru, pitanje sigurnosti i zaštite jezera trebalo bi se ponovo aktualizirati i jasnije definirati.

 

Pod naslovom Zabranu ribarenja na Vranskom jezeru krše bogati i privilegirani Novi list je prije gornjeg napisa donio sljedeći članak:

Koliko je Vransko jezero sigurno i zaštićeno, tko kontrolira zabranu prilaženja, kao i ribarenja na jezeru, smije li se uz posebne dozvole na jezeru ribariti i ukoliko da, tko te dozvole izdaje? Radi li se, kada je ribarenje na jezeru u pitanju, zapravo o toleriranju krivolova odabranima? Koliko je, unatoč zabrani, ribarenje na jezeru često, samo su neka od pitanja koja postavljaju otočani od petka kada je nakon prevrtanja čamca u jezeru nestao poznati zagrebački poduzetnik Vinko Hotko (71), dok se zagrebački ugostitelj Franjo Domanski (54), njegov partner u ribolovu, plivanjem uspio spasiti nakon prevrtanja čamca.

Ovaj nesretni događaj, na najgori je mogući način potvrdio ono što se na otoku zna, ali i iz nepoznatih razloga tolerira, a to je da se na jezero unatoč zabrani prilaza redovno dolazi i da se na njemu ribari.

Otkad je formiran vodovod, a bilo je to 1952. godine, unatoč zabrani ribarenja, ribolov je bio dopušten lokalnom stanovništvu koje živi u okruženju jezera, ali su na jezero mogli samo barkama bez motora. Bogatstvo ribom, a i osjećaj koji prati privilegij ribarenja u zabranjenoj zoni, očito je privuklo i neotočno stanovništvo pa se među otočanima može čuti kako se na Vranskom jezeru godinama ribari i da se nerijetko radi o ljudima koji taj privilegij ostvaruju temeljem političke ili financijske moći, kao i dobrih veza i poznanstava, a takvim se smatra i nestali Vinko Hotko, koji je u ribarenje na jezero, može se sada čuti, dolazio godinama i na otoku bio poznat kao Tuđmanov prijatelj.

Brojne reakcije i pitanja, kao i velik interes javnosti za događanja oko jezera nisu ništa neobično jer radi se o fenomenu koji za otok doslovno život znači. Naime, Vransko jezero je jedini izvor pitke vode za cijelo cresko-lošinjsko otočje, jedinstven je hidrološki i hidrogeološki fenomen krša i najznačajnija vodna površina na našim otocima. Jezero je kriptodepresija, to jest površina jezera je iznad razine mora, a dno jezera ispod razine mora. Maksimalna izmjerena dubina jezera je 61,3 metra ispod razine mora, a pri srednjoj razini voda u jezeru je 13,13 metara iznad mora. Ovaj vodeni otočni resurs ima površinu 5,75 kilometara uz dužinu od 5,5 i širinu 1,5 kilometar i oko 220 milijuna kubičnih vode.

Da jezeru nije dozvoljen pristup upozoravaju ploče o zabrani kod mjesta Vrana te uz dionicu otočne magistrale, nešto južnije od skretanja za Orlec, ali je s obzirom na prostranstvo praktično nemoguće kontrolirati cijeli prostor.

Vransko jezero je pobuđivalo pažnju mnogih istraživača, a prvi zapisi o jezeru sežu iz 1771. godine od Fortisa, dok je prva istraživanja o porijeklu vode izvršio Lorenz 1859. godine. Od tada sežu i različite teorije o porijeklu vode u jezeru, po jednima jezerske vode potječu s kopna, Učke, Gorskog kotara, Velebita, što se objašnajva temeljem promjena temperature jezerske vode i razine jezera koja se ponekad mijenja neovisno o lokalnim oborinama. Nasuprot ovoj teoriji je mišljenje da se jezero vodom opskrbljuje od lokalnih oborina i slivnog područja u okruženju jezera. Svaka od ove dvije oprečne teorije u kasnijim istraživanjima imala je svoje zastupnike, a istraživanje Petrika 1957. i 1960. godine ukazalo je na različit kemijski sastav između jezerske vode i vode rijeka na susjednom kopnu, što potvrđuje oborinsku teoriju, to jest da nema podzemnog pritjecanja vode s kopna i da se voda obnavlja padalinama. Istraživanja na jezeru bila su intenzivirana početkom devedesetih jer je od 1985. do 1990. godine bio zabilježen stalan pad razine jezera, a istraživanja su pad razine tumačila niskom razinom padalina i sušnim godinama. U razdoblju od 1929. godine, od kada se mjeri razina jezera, najniža je bila zabilježena 1991. godine i to 9,11 metara, a maksimalna razina jezerske vode, 16.86 metara iznad razine mora, registrirana je 1938. godine. Analize pokazuju da je uslijed današnjih crpljenja razina vode u jezeru niža za 2,2 metra od vodostaja koje bi jezero imalo bez crpljenja.

Inače godišnja prosječna potrošnja vode na cresko-lošinjskom otočju je od 1,3 do 1,5 milijuna kubika vode. Izgradnja vodovoda počela je 1946. godine, a 1952. godine vodu je na otoku prvi dobio Orlec, a 1953. i Cres, dok je u Malom Lošinju jezerska voda iz slavina potekla 1962. godine. Na vodoopskrbni sustav 2001. priključeni su Lubenice i Punta Križa, dok vodoopskrbu čekaju Beli i cijelo područje sjevernog dijela otoka Cresa, Tramuntana, kao i mali otoci Susak, Ilovik i Unije. 

Otočani zabrinuti za kvalitetu vode

vranaJoš nešto se jučer spominjalo u javnosti. Naime, stradavanje čovjeka u jezeru izazvalo je zabrinutost, pa su mnogi primijetili kako im nije ugodno piti vodu s osjećajem da je čovjek stradao u jezeru te su neki umjesto vode iz slavine, pili onu kupljenu u trgovini! Iz komunalnog poduzeća Vodovod i čistoća Cres/Lošinj, koji skrbi o crpilištu na Vranskom jezeru kao i cijelom sustavu vodoopskrbe, nisu dali nikakva priopćenja, niti objašnjenja, kao ni odagnali strah da bi se nesretni slučaj i stradavanje čovjeka moglo odraziti na kvalitetu vode, makar većina smatra da nema razloga za strah, budući da je Vransko jezero vodna površina s više od 220 milijuna kubičnih vode, a osim toga, događa se da u jezeru stradaju ovce, ali se na kvaliteti vode to ne odražava.

No, s obzirom na reakcije građana, ne bi naštetilo da su iz Vodovoda dali objašnjenja i stručnim argumentima odagnali strahove jednog dijela otočana.