Creske divlje svinje stigle do malološinjskih kuća

Korisnička ocjena:  / 0
LošeNajbolje 

janje-ds Nakon Cresa, na kojem su gotovo uništile ovčarstvo, divlje svinje se svakodnevno viđaju na Lošinju, a u posljednje vrijeme omilio im je centar grada, pa su viđene u blizini vrtića, groblja, i na Čikatu. Neki smatraju da ovakvo stanje odgovara lovačkom lobiju i krupnom kapitalu, povezanim s političkim moćnicima kojem tradicionalno ovčarstvo nije interes jer otočne terene vide kao prostore namijenjene lovačkom turizmu, piše Novi list.

Na cresko-lošinjskom otočju stanje po pitanju izlova alohtone divljači je posve kaotično. Otočno ovčarstvo puca po svim šavovima, a koliko je divljih svinja i jelena lopatara nitko točno ne zna. Iako koncesionari u lovištima, još od 2005. godine imaju zakonsku obvezu izloviti svinje i jelene, to do sada nije ni približno učinjeno, a nakon sjevernog dijela Cresa Tramuntane, od kud je problem u prvoj polovici devedesetih i krenuo, divlje svinje haraju cijelim otočjem.

U dva lovišta i to Batajna – Hrasta, i lovištu Veli Lošinj, koji obuhvaća predio od Malog Lošinja sve do južnog dijela otoka Lošinja, koncesionari su odustali od zakupa, nakon što su uvidjeli da divlje svinje ne mogu izloviti i nakon što nisu isplatili štete ovčarima i poljoprivrednicima. U mjestu Orlec, nakon svih negativnih iskustava i nakon što im je ove godine ostala svega trećina janjaca, odlučili su se samoorganizirati te su osnovali Udrugu za očuvanje ovčarstva »Pramenka«. Namjera im je javiti se za zakup lovišta Batajna – Hrasta kako bi se obranili od divljih svinja. Kako će ovčari od sebe preko noći napraviti lovce, kako će se nositi sa zahtjevnim poslom izlova, kako će osigurati prisustvo lovaca na terenu vjerojatno ni sami ne znaju, ali znaju da ni ovako kako je bilo do sada ne mogu.

Najgore od svega je što se otočni ovčari i poljoprivrednici na institucije, od lokalne preko regionalne do državne razine, zapravo ne mogu osloniti. Da je tome tako svjedoči problem koji iz godine u godinu eskalira. Nakon što stradavaju otočna stada, nakon što jeleni i svinje uništavaju poljoprivredu, samo je pitanje dana kada će stradati ljudi.

Nakon Cresa, divlje svinje se svakodnevno viđaju na Lošinju, a u posljednje vrijeme omilio im je centar grada, pa su viđene u blizini vrtića, groblja, i na Čikatu.

Lokalno i županijsko

Kad su nadležni u pitanju priča je uvijek ista – svi čine sve što je u njihovoj nadležnosti i u okviru zakonskih mogućnosti, pa tako lokalna samouprava nije nadležna, regionalna, to jest Primorsko goranska županija, lovišta daje u koncesiju i kažu zadužuju lovozakupnike da izlov rade u skladu sa zakonom, jer više od toga ne mogu.

Od ministra traže i čekaju na odobrenja dodatnih metoda, a u ministarstvu također postupaju u skladu sa zakonom i tako se to godinama tumači. U posljednjih desetak godina održano je nebrojeno sastanaka i napisano još više dopisa, ali u konačnici rezultat je taj da više nema komadića na cresko-lošinjskom otočju kojim nisu zagospodarile divlje svinje. To govori da nadležne institucije i političke garniture ne znaju ili neće da se problem riješi.

Postoje i skupine koje smatraju da ovakvo stanje najviše odgovara lovačkom lobiju i krupnom kapitalu, koji je uz to povezan s političkim moćnicima, te da tradicionalno, ekstenzivno ovčarstvo ni nije interes onih koji otočne terene vide kao prostore namijenjene lovačkom turizmu.

Kako vrijeme odmiče zagovornici otočne poljoprivrede i bioraznolikosti sve se više osjećaju kao čisti gubitnici, a ni ne znaju načina kako da se izbore za svoje pravo na bavljenje tradicijskim djelatnostima na otoku.

Sadašnji način i zakonski ustroj pokazuju da se ovako divlje svinje i jeleni lopatari sigurno nikada neće izloviti. Kada je 2005. godine donesena zakonska obveza izlova divljih svinja, lovački krugovi govorili su da je na otoku nekoliko desetaka svinja i jelena, a do sada je izlovljeno na stotine alohtone divljači. Međutim to ni približno nije blizu kraja izlova, što govori da su početne procjene bile krive, iako su ovčari upozoravali da se radi o enormnim brojkama.

Ništa se ne mijenja

Iako dosadašnji načini izlova ne daju rezultate, ništa se ne mijenja. Ovčari godinama govore da izlov ne može biti uspješan ako lovci nisu na terenu svakodnevno, ako se ne lovi doslovno dan i noć i to uz prisustvo velikog broja lovaca na cijelom otoku. Većina lovaca u lov može samo vikendom, to im nije osnovni posao, nego hobi koji sada, onim lovcima koji bi stvarno željeli pridonjeti izlovu, postaje teret.

Situaciju dodatno apsurdnom čini i to što lovozakupnik od Primorsko-goranske županije, koja daje lovišta u koncesiju, ima zadatak izloviti divljač, a istovremeno joj mora platiti zakup lovišta i podmirivati štete ovčarima. Dakle, angažira se lovozakupnika da riješi problem i onda se još traži od njega da za to plati! Da nije tragično bilo bi komično, a da je van pameti dodatno se može oslikati primjerom po kojem bi analogno ovome bilo normalno da zidar mora platiti vlasniku kuće što mu je gradi! Kada se nadležnima u županiji i ministarstvu ukaže na to da sadašnji način izlova neće dati rezultate, kažu da je tako određeno zakonom.

Usta puna divljači

Političarima na lokalnoj razini su usta puna alohtone divljači u predizbornim kampanjama, ali kada dođu na vlast onda se pravdaju da to nije u njihovoj nadležnosti i da će sazvati sastanak na koji će biti pozvani predstavnici svih interesnih grupacija. Upravo takav jedan sastanak najavljen je za 19. travnja. S obzirom na dosadašnja iskustva opet će se reći kako se mora i treba u skladu sa zakonom ovo i ono, a mnogo bi korisnije bilo da se objasni zašto to do sada nije učinjeno i što će promijeniti u odnosu na dosadašnju lošu praksu. Ukoliko se sada »u pet do dvanaest« ne učine radikalne promjene, otočno ovčarstvo otići će u nepovrat, a jedinstvenu cresku janjetinu, zamjenit će creska divlja svinja. To će ujedno značiti da otočje više nema ambijentalni sklad, gromače, pješačke i šetne staze, bjeloglave supove, otočne lokve, jedinstvenu bioraznolikost, jer alohtona divljač mijenja prirodu i pretvara je u ono što nikada nije bila, piše Ira Cupać Marković.