Tko pravi budale od građana?

Korisnička ocjena:  / 0
LošeNajbolje 

zona-bukeCentri otočnih mjesta i gradića u pravilu su pretvoreni u kafiće, a očajni stanari, kada se pobune, bivaju stigmatizirani kao protivnici turizma i zabave. Ući u pravnu bitku s tim problemom ubitačan je posao, ljudi se osjećaju kao budale, jer vlasnici objekata ih u pravilu ignoriraju ili čak istupaju agresivno, a službe odgovaraju u omiljenom stilu kako su učinili sve što je u njihovoj nadležnosti, piše Ira Cupać Marković u Otočnom Novom listu za rujan.

Opraštamo se od ljeta i gužvi, i koliko god nam vansezonski mjeseci bili pusti i prazni, otočanima s odlaskom turista nekako lakne. Opet smo svoji na svome, a tijekom sezone tome nije tako, naročito na trgovima i najatraktivnijim lokacijama u otočnim mjestima. Postali smo taoci javnih površina.

Lokalne vlasti dajući javnu površinu u najam za terase i štandove, kao prvu misao vodilju imaju punjenje proračuna. Estetika i funkcionalnost prostora, ambijentalni sklad, u drugom su planu. Red i pravo stanara u okruženju ugostiteljskih objekata, sudeći po stanju na terenu, zadnja su briga.

Stolovi i stolice šire se nekontrolirano, naguravaju tik jedni uz druge, ako sjediš na graničnom stolu bombardiran si glazbom iz kafića u kojem sjediš i onom iz okolnih objekata. Ne daj Bože da negdje u blizini zakrčenih javnih površina izbije požar, bolje je ne misliti koliko bi vremena trebalo da se sklone stolice i stolovi, štandovi i sva izložena roba po javnim površinama i osigura prilaz vatrogascima s opremom.

Nekada je živjeti u centru grada, na središnjem trgu i na rivi bilo prestižno pitanje, danas stanarima tih najfrekventnijih punktova adresa stanovanja postaje ozbiljan problem. Ne pomaže ni postavljanje klima uređaja i zatvaranje prozora, centri otočnih mjesta i gradića u pravilu su pretvoreni u kafiće, a očajni stanari kada se pobune, bivaju stigmatizirani kao protivnici turizma i zabave.

zona-bukeNisu samo stanari gradskih središta u problemu. Takozvani zabavni centri i disca izvan gradskih središta u pravilu nemaju valjanu izolaciju, a i većinu programa umjesto u svojim zatvorenim prostorima odrade na otvorenom. Ući u pravnu bitku s ovim problemom ubitačan je posao, ljudi se osjećaju kao budale, jer vlasnici objekata ih u pravilu ignoriraju ili čak prema njima nakon pritužbi istupaju agresivno, službe na njihove konkretne primjedbe i argumente, odgovaraju izmotavajući se u omiljenom stilu kako su učinili sve što je u njihovoj nadležnosti.

Pritom se pozivaju na odluke, odredbe, zakone, zapisnike, uvide, izvide, ali sav taj posao završi tako da bukom terorizirani građanin može u dva i tri ujutro još samo pokušati čvršće zatvoriti prozor koji podrhtava pod decibelima buke što se širi s prepune terase kafića u susjedstvu ili s fešte koja je u organizaciji lokalnih vlasti održava u središtu grada.

Sanitarna inspekcija kontrolira buku, komunalni redar nadzire da li se poštuje ugovor o korištenju javne površine ili se koristi više nego je dozvoljeno, lokalna samouprava određuje radno vrijeme objekata, policija brigu vodi da se poštuje javni red i mir, dakle mnogo ih je u lancu kontrole, ali u konačnici kada se krene problem riješiti – nemaš se kome obratiti jer se loptice prebacuju s jednih na druge i svatko kaže da je svoje odradio.

Objekti se u pravilu ne nadziru u terminima kada su problemi najveći, vlasnici ugostiteljskih objekata imaju ograničenje na zvučnicima, koji pritom ne bi ni smjeli biti izvan objekta, ali ni to se ne poštuje. U mnogim je mjestima duž Jadrana bilo problema i obračuna i svake godine iznova ista priča. Ljudi su u ovim slučajevima u pravilu nemoćni i gube bitku, rijetki idu do kraja kao što je to bio slučaj u Rijeci, gdje je jedna gospođa u nastojanjima da se zaštiti od buke iz kafića u susjedstvu svoje pravo potražila na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, gdje je postupak i dobila. Zašto to nije mogla ostvariti u vlastitoj zemlji i vlastitom gradu?

Turistička sezona je iza nas, buka jenjava, javne površine se oslobađaju, ali žalosno je što se vrijeme koje je pred nama do početka iduće sezone neće iskoristi kako bi se pitanja i načini korištenja javnih površina riješili što je moguće kvalitetnije. Lokalnim samoupravama prihod od najma javnih površina je značajan, ali ne smije biti važniji od kvalitete življenja njegovih građana i gostiju. Buka, trgovi prepuni zguranih stolica, vanjskih šankova, električni kabeli razvučeni po javnoj površini, sigurno nisu kvalitetna turistička ponuda.

Uz to, pokazatelji govore da se vlasnici ne pretrgnu kod plaćanja poreza na potrošnju alkoholnih i bezalkoholnih pića. Naime tri posto od ukupnog prometa pića ugostiteljski objekti trebaju uplatiti u gradske i općinske blagajne, a s obzirom na to koliko se po toj osnovi uplaćuje, ispada da se po terasama najviše pije voda iz slavine. Stoga od korištenja javne površine u konačnici najviše koristi ima vlasnik objekta koji je koristi, a svi drugi su uglavnom u funkciji njihove zarade, pri čemu je uplata njihovih obaveza državi prilično upitna. Kao uvijek i u svemu – čast iznimkama.

Centri otočnih mjesta i gradića u pravilu su pretvoreni u kafiće, a očajni stanari, kada se pobune, bivaju stigmatizirani kao protivnici turizma i zabave. Ući u pravnu bitku s tim problemom ubitačan je posao, ljudi se osjećaju kao budale, jer vlasnici objekata ih u pravilu ignoriraju ili čak istupaju agresivno, a službe odgovaraju u omiljenom stilu kako su učinili sve što je u njihovoj nadležnost.